“Šta to radiš Mujo, sjediš i misliš?” “Ma jok, samo sjedim”. Ovim vicem mogao bi se opisati rad stručnog dijela Fudbalskog saveza BiH na čelu sa direktorom reprezentacije Zvjezdanom Misimovićem.
Ali vic je barem malo smiješan, ali ono kako se vodi reprezentativni fudbal u Bosni i Hercegovini nije ni za najmanjeg smijeha. Pa ni onog kiselog. Već je samo za gorkog plakanja.
Diljem svijeta fudbalski savezi sistemaziacijom omladinskog fudbala povećavaju kvalitet, a samim tim i rezultate svojih reprezentacija. Pa zato nije više iznenađenje da “neki” Luksemburg, Island, Gruzija ili Finska naprave iskorak.
A kako je u BiH? Pa u BiH smo sretni da reprezentaciji njena kuća svojim potezima napravi bar što manje štete.
Pregomilana i preskupa, a lako provjerljivo i polukompetentna administracija FS BiH i razno razni isti takvi savjetnici i asistentice više nisu u stanju u jednim kvalifikacijama uspješno čak ni organizovati sve letove reprezentaciji BiH. Zmajevi su uoči kvalifikacionih utakmica stizali u hotele u sitne sate i propuštali treninge, a neko bi pričao o pisanju strategija i dugoročnim ciljevima?
Istina, FS BiH je 2022. godine izdao strategiju razvoja “Zajedno za sutra” za koju su najavili da će biti vodič i staza po kojoj će hrabro koračati. O rezultatima dvije godine poslije najbolje govore rezultati svih naših selekcija. Piši propalo.
Klubovi moraju u interesu države ujednačiti način rada
Kao jedini realan scenarij razvoja budućnosti bh. fudbala u ovakvim okolnostima čini se saradnja klubova koja bi za cilj imala ujednačen način rada u omladinskim selekcijama, kada je u pitanju profiliranje formacija i sistema igranja.
Konkretno evo Sarajevo i Željezničar ili Igman i Velež ili Sloboda i Tuzla mogli bi kao pilot projekat pokušati dogovoriti neke organizacione tehničke standarde koji će se poštovati u najmlađim selekcijama, bar onim do 12 ili 14 godina starosti. Igranje u istoj formaciji mogao bi biti prvi korak koji bi se mogao dogovoriti kroz jednodnevni sastanak šefova omladinskih pogona.
Nema sumnje da bi im se u brzom roku priključili klubovi iz cijele BiH, jer dobar rezultat je u interesu svakog fudbalskog profesionalca u ovoj državi.
Mogao bi biti to i bolji prvi korak ka stvaranju udruženja premijerligaša, nego oni raniji pokušaji.
Nema sumnje kako bi vjetar u leđa ovom projektu klubova rado dali i predstavnici lokalne zajednice.
Ministar kulture i sporta u Sarajevu Kenan Magoda već je pokazao interes za poboljšanje situacije u našem fudbalu, a organizacija jednog stručnog skupa bh. fudbalske pameti i klubova, pa makar na sarajevskom nivou, mogao bi biti model za sve regije Bosne i Hercegovine.
Bitno je pokrenuti stvari.
Savjet Predraga Pašića
Legenda FK Sarajevo Predrag Pašić nedavno je podsjetio kako je njegova šampionska generacija do titule prvaka Jugoslavije imala zajedno preko 400 utakmica, još od najmlađih dana.
“Selekcija igrača u najmlađim kategorijama je bila puno veća. Na selekciju na Koševo na probni trening je došlo preko hiljadu dječaka, nakon što smo svi dobili poziv u škole. Zatim, baza nas igrača iz najmlađih selekcija Sarajeva koja je došla do titule prvaka Jugoslavije zajedno je imala preko 400 utakmica. Tek kasnije je ekipa na deficitarnim mjestima nadopunjena igračima poput Jožića ili Musemića” podsjetio je Pašić.
Primjer Belgije
Već je poznat primjer Belgije koja je nakon neuspjeha 2000. godine osim fudbalskih stručnjaka uključila i akademsku zajednicu i stvorila smjernice po kojima su radile sve omladinske selekcije u državi.
O tome je nedavno za Reprezentacija.ba pisao danas penzionisani selektor i trener Senad Kreso.
“Michel Sablon je u to vrijeme bio tehnički direktor nacionalnog tima, kao sada kod nas što je Zvjezdan Misimović. Poslije debakla belgijske reprezentacije dao je jednu kratku izjavu: “To je zaista bilo dno.” i krenuo u akciju. Sablon nije gubio vrijeme, formirao je radnu grupu i zatražio pomoć od četiri univerziteta.
Svaki detalj je bio obrađen.
Na primjer, jedna banalnost, da li je u devet sati nedeljom ujutru zaista najbolje vrijeme za igru djece? Analizirali su podatke sa 1.500 omladinskih utakmica, angažovali saradnju 70 trenera na svim nivoima igre i napravili 120 prezeentacija za klubove.
Jedno univerzitetsko istraživanje pokazalo je da je bilo previše naglaska na pobjedi, a nedovoljno na razvoju mladih fudbalera. Koristeći se filozofijama i metodama treninga u nacionalnim postavkama u Holandiji i Francuskoj, kao i u klubovima kao što su Ajax i Barcelona predložili su da svaki omladinski tim Belgije igra 4-3-3 i da bi rad trebao početi na proizvodnji potpuno drugačijeg tipa igrača.
Uputama iz Saveza, tradicionalna formacija 4-4-2 zamijenjena je formacijom 4-3-3 koja je fleksibilnija i napadačka.
Savez je štampao brošuru koja je proslijeđena klubovima, školama i svim omladinskim trenerima sa uputama kako se to radi. Takođe, jedna od uputa je bila staviti fokus na individualni razvoj igrača. Tokom takmičenja igrač selekcije U17, a koji zbog izraženog talenta igra za U19, ne može se vratiti i igrati ponovo za selekciju U17. Cilj omladinskih timova više nije bio da dobijaju utakmice, već da razvijaju igrače.
Otprilike u to vrijeme, mladi igrači poput Romelua Lukakua, Edena Hazarda i Kevina de Bruynea imali su samo 8 , 10 godina. Između 2004. i 2012. godine nisu se uspjeli kvalifikovati ni na jedan veći turnir – dva svjetska prvenstva i tri evropska prvenstva, i bili su na FIFA listi na 71. mjestu. Tako već 2011. godine počinje uspon belgijske reprezentacije. Trenutno su na 5., a 2015. su bili na prvom mjestu FIFA liste.
Pred svjetsko prvenstvo u Kataru trenutni sastava Belgije je bio veoma iskusan; Devet od njih je odigralo preko 80 utakmica za svoju zemlju, četiri su imali više od 100 nastupa.”
(Reprezentacija.ba)
