Navijači Željezničara i danas se sa sjetom prisjećaju imena Jure Guve (42). Najbolje partije u plavom dresu ovaj rođeni Splićanin je pružao početkom novog milenijuma kada je, između ostalog, zajedno sa Gredićem, Karićem, Mulalićem i ostalima došao na prag grupne faze Lige prvaka gdje ih je zaustavio slavni Newcastle.
Za sve igrače iz tadašnje generacije danas se više-manje zna gdje su i šta su, neki su treneri, neki menadžeri. A Guvo? Vjerovatno se ni on sam ne sjeća kada je posljednji put davao intervju za neki ovdašnji medij. Nakon epizode u Bosni i Hercegovini vratio se u svoj Split i tamo je do 2017. godine živio kada potom zajedno sa porodicom, trbuhom za kruhom, seli u Irsku. Nedaleko od Dublina.
Otkrio je to za Reprezentacija.ba kada smo jučer dogovarali intervju. Taman se pakovao za let…
“U Irskoj sam već tri i pol godine. To je život, nikada ne znate gdje ćete završiti. Nakon karijere vratio sam se u Split i tu sam jedno vrijeme radio kao trener u privatnoj školi fudbala. U međuvremenu supruga koja je po struci medicinska sestra odlučila je da ide u Irsku, a ja vidjevši da se dobro snašla i da to nije tako loše, odlučim ići za njom”, priča Jure Guvo, nekadašnji miljenik Manijaka, za Reprezentacija.ba.
Ni u Irskoj ne može Jure bez fudbala. To je, ipak, ono u čemu se najbolje pronalazi.
“Živim u jednom gradu koji je oko 60-tak kilometara udaljen od Dublina i odmah tu sam našao i posao. U lokalnom klubu. Doveo me jedan prijatelj iz Srbije i prvo sam radio kao trener u akademiji, koja je jako velika, a onda sam preuzeo i seniore. Ovdje je malo čudna situacija s fudbalom. Klub koji ja vodim se takmiči u trećem-četvrtom rangu, prve dvije lige su profesionalne, ali nema tu ispadanja niti ulaženja u viši rang. Čudno, kažem. Vidjet ćemo da li ću i dalje to raditi s obzirom da je i ovdje sve stalo zbog ove pandemije koronavirusa”, dodaje Guvo.
S druge strane, dalmatinskim naglaskom, opisivao nam je i kakav je život u Irskoj.
“Najviše se razlikuje zbog klime. Evo, ja sam jučer uživao u Splitu na 35 stepeni, a sad sam u kući cijeli dan zbog kiše koja neprestano pada. Ovdje jesen počinje početkom augusta. Mentalitet ljudi nije loš, dosta su slični nama Balkancima kojih inače ima dosta ovdje. Plaće? Dobre su, može se zaraditi, ali uvijek ti nešto nedostaje. Nema ovdje kao u BiH ili Hrvatskoj izlaziti svako malo na kafu s nekim i popričati.”
Period proveden u Željezničaru budi mu najljepše uspomene. Prošlo je ravno 18 godina otkako je sa Plavima igrao protiv Newcastlea.
“Mi smo napravili strašan rezultat. Da je tada bio ovaj format takmičenja, igrali bismo grupnu fazu europskog takmičenja. Hajduk je imao stostruko veći budžet u to vrijeme, pa ni blizu nije mogao napraviti ono što smo mi. Ma, bilo je to posebno vrijeme. Navijači i cijela ekipa su disali kao jedno. Znalo se desiti da izgubimo utakmicu i da nam niko ništa ne kaže, a danas je problem čim jednu kiksaš. Amar je to izvanredno vodio.”
Navijači su Guvu posebno voljeli. Zanimalo nas je čime ih je osvojio.
“Osjećao sam to. Čime sam ih osvojio? A nije tu bilo trikova, niti sam se ulizivao, oni to jednostavno prepoznaju. Ja uvijek dajem svoj maksimum. Istim žarom igrao sam i za Željezničar i nedavno za veterane u Splitu. Možda je i to toga što si ja nisam umišljao da sam zvijezda. Sa znanim i neznanim sam mogao sjesti i popiti kafu.”
Guvo je došao u Željezničar u vrijeme kada u Premijer ligi BiH nije bilo popularno dovoditi ‘strance’.
“E, kad to spomenuste, naumpade mi nešto. Jednom ispred stadiona iskupilo se ljudi oko mene i Ivice Huljeva, ide standardna ona priča: ‘Đe si ba’, a pritom Amar prilazi i gleda šta se događa. Na kraju je rekao: ‘Vas dvojica ste egzotični’. Ispada kao da smo došli iz Afrike, a ne iz Splita koji je 250 kilometara udaljen”, priča kroz smijeh Guvo i potom dodaje:
“Nisam kao ‘stranac’ u to vrijeme doživio skoro nijednu neugodnost. Više je toga bilo kada sam sa Željezničarom odlazio na gostovanja Zrinjskom, Veležu, Leotaru… Jedni bi vikali balijo, drugi ustašo, mada to mene nije diralo ni sekunde. Ja takve samo poljubim i zagrlim.”
Kao fudbaler nisi mogao u BiH ni tada pretjerano zaraditi. Zbog toga je i Guvo morao kasnije ići u Kinu, pa na Kipar.
“U BiH nema zarade, igralo se za ugovore koji su se poštivali. Bilo je nekih premija kada smo igrali te evropske utakmice i na kraju si mogao izaći sa 2000 do 3000 KM, što je, ipak, u to vrijeme i bilo nešto jer je život bio jeftin. Za nešto više si ipak morao ići u inostranstvo.”
U Sarajevu nije bio godinama. Ne skriva da mu nedostaju Baščaršija, društvo, ćevapi…
“Ni sam ne znam kada ću doći opet. Uvijek planiram nešto, pa se na kraju izjalovi. U Sarajevu inače imam dosta prijatelja s kojima se najčešće viđam u Splitu, obično kada Hajduk igra neke evropske utakmice. Bilo mi je prelijepo u tom gradu i naravno da mi nedostaje sve, od druženja, ispijanja kafa, sarajevske šege do ćevapa i bureka. Kažu mi da se dosta toga promijenilo u Sarajevu u međuvremenu, ali tako je i u Splitu mom”, istakao je Guvo na samom kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
Jure Guvo nosio je u karijeri između ostalih dres Hajduka, Posušja, Željezničara, Šibenika, Croatia Sesveta, Međimurja, Solinam te kiparskog EN Paralimnioua.
(Reprezentacija.ba)
