Paralelni intervju: Nijaz Ferhatović i Faruk Hadžibegić: Prijetelji iz djetinjstva – nešto kao rodbina

Faruk Hadžibegić i Nijaz Ferhatović govorili o dugogodišnjem prijateljstvu i mnogim zanimljivim događajima i ljudima

Paralelni intervju: Nijaz Ferhatović i Faruk Hadžibegić: Prijetelji iz djetinjstva – nešto kao rodbina
Ferhatović i Hadžibegić u bašti Augusta

Faruk Hadžibegić i Nijaz Ferhatović jedva čekaju da prođe korona kriza kako bi se po ko zna koji put okupili u “Augustu”, kultnom sarajevskom kafiću u Šenoinoj ulici u kojoj se okupljaju legende FK Sarajevo i stara sarajevska raja, čiji je vlasnik bivši fudbaler i trener Sarajeva Salko Nikšić Cako.

Do tada preostaje im druženje preko modernih kanala komunikacije, preko kojih su paralelno govorili o svom prijateljstvu.

Obojica su za dvostrukog prvaka nekadašnje države igrali do krajnjih granica svojih mogućnosti, a u vrijeme kada su bili članovi udarne postave Bordo tima navijači su im beskrajno vjerovali. Posebno su briljirali početkom 80-tih kada je i krenuo uspon ekipe koja je 1985. godine dotakla vrh u moćnoj jugoslovenskoj ligi. Hadžibegić je bio član tog tima, dok je Ferhatović pred tu sezonu napustio Koševo i karijeru nastavio u zemlji podno Alpa – Austriji. Brko i Hadžija, kako ih i danas zove sarajevska raja, za Life.ba govorili su trenucima kada su se upoznali, kako se stvorilo čvrsto prijateljstvo koje je preneseno i na djecu, koševskim dvobojima, anegdotama, Hasetu.

Razgovarao:Edin Isanović

Pamtite li kada ste se upoznali?

Nijaz: Znamo se od ranog djetinjstva. Ja sam stariji, kalendarski godinu, a takmičarski dvije. Bili smo zajedno pioniri, kadeti, juniori i seniori. U prvi tim sam otišao ja prije Faruka, a on se priključio kasnije. Nismo se znali ranije. Hadžija je sa Koševskog Brda, a ja sa Vratnika. Nije to isto (smijeh).

Faruk: Došao sam 1966. godine u Sarajevo. Bio je 1. april i upisao sam se u pionire. Od tog dana sam postao član tima sa Koševa. Prvo sam upoznao brata – Seada Ferhatovića, jer je Nijaz starija generacija od nas. Nakon toga samo se ja i Brko zbližili u naredne dvije godine nastupajući za Sarajevo. Također, njih dvojica imaju još jednog brata Hamdu.

Kako su udareni temelji i kako se stvaralo vaše, kasnije će se ispostaviti, veliko prijateljstvo?

Nijaz: Nekada smo igrali zajedno, nekada na treningu i jedan protiv drugog. Bilo je duela, ali je bilo i velikog respekta od najmlađih dana. Ostalo je to i do dan danas. Rodili smo se obojica u Sarajevu, a odrasli smo u bordo svlačionici zajedno sa Kapetanovićem, Janjošem, Radeljašom… Prijateljstvo se stvaralo godinama.

Faruk: Poznanstvo, a kasnije i prijateljstvo počelo je u bordo svlačionici. Iz dana u dan bilo je sve veće i veće. Također, i moja familija je imala puno afiniteta prema porodici Ferhatović – zbog Haseta.To je bilo ono navijački, ta ljubav prema bordo boji. Godinama smo rasli skupa. Zajedno smo se ženili, zajedno su došla i djeca. To čvrsto prijateljstvo se prenijelo sa koljena na koljeno. Obojica smo ponosni zbog toga.

Faruk Hadžibegić i Nijaz Ferhatović

Koliko godina ste igrali zajedno u timu sa Koševa?

Nijaz: Najmanje 12 godina, ako uzmemo i omladinske kategorije. Bilo je odlazaka i u JNA, prvo ja, a kasnije i Faruk. Pamte se lijepe uspomene iz tog perioda dok smo bili aktivni fudbaleri. Moram vam nešto reći, njemu je bilo lakše, jer mu je otac obećao nagradu kada postigne pogodak. Zato je išao na svaki korner.

Faruk: U prvom timu Sarajeva smo igrali sigurno četiri ili pet godina zajedno. Tome treba dodati i dvoboje u omladinskom pogonu. Dakako, treba napomenuti da smo bili članovi i državnog tima, jer je Nijaz odigrao dvije utakmice za reprezentaciju Jugoslavije. Zajedno smo tada činili tandem Plavih.

Možete li izdvojiti neku anagdotu iz vremena kada ste aktivno igrali?

Nijaz: Bilo je svakakvih situacija, dva centarhalfa na terenu. Ponekad on zatvori mene, a u nekim situacijama sam ja pomagao njemu. Nismo nikada prodali jedan drugog. Ispričat ću vam jedan detalj. U jednom prvenstvenom okršaju podletio sam pod loptu nakon loše procjene. Pomislio sam u sebi – ‘Joj, šta ću sada’? Okrenem se, a i danas imam tu sliku u glavi, Faruk je skočio, tada mi se učinilo tri metra i spasio siguran gol. Tako mi je postajao sve draži, iz utakmice u utakmicu. Uvijek smo bili jedan uz drugog.  Znali smo šta ko može. Imali smo takav  da je atmosfera bila sjajna. Kada bi došao neko sa strane, mi smo ga prihvatili – lako i brzo se uklapao u sistem. Bio sam kapiten i jednom sam išao na pregovore da vidim kako će nas plaćati. Pozovem sa sobom Bobana Božovića da bude prisutan od mlađih igrača.  Kaže on – ‘Neću, ja sam još mlad’. Uvijek smo sa sobom ‘gurali u vatru’ te mlađe igrače. Da osjete šta je biti član Sarajeva.

Faruk: Pamtim utakmicu Zagreb – Sarajevo. U to vrijeme ja sam izvodio kaznene udarce i u jednom trenutku sudija je pokazao na bijelu tačku. Sve se to dešavalo pred Mundijal, mislim u Španiji. Trebali su svima dobre partije kako bi privukli pažnju selektora. Priđe meni Nijaz i kaže: ‘Rekao je Muzurović da ja pucam penal, jer ga ne izvodi onaj nad kim je skrivljen’. Šta ću, ja pomislio da je istina i prepustim njemu da šutira. Pogodio je, a kasnije mi je priznao da mu prvi šef struke nije ništa rekao.

U vrijeme kada ste vi igrali jesu li fudbaleri bili popularni kao danas?

Nijaz: Iskreno, jesu. Imao si pristup gdje god se pojaviš. Nas bi prepoznali i izašli bi nam u susret. Recimo, sredinom 70-tih sam kupio automobil “Stojadina”, a onda se pojavio Hadžija sa bordo Golfom. Pomislio sam – ‘Šta je ovo, kao avion je’. Odmah sam i ja poželio isti. Kasnije smo svi iz ekipe kupili Citroene. Mogli smo i to sebi priuštiti zbog toga što su nas poznavali. Čak su nam i boju auta ponudili.

Faruk: Sjećam se da smo se svi družili zajedno i išli u kafić Adams kod Seje, kao i kod Pere Cepelina. To nam je bila baza, a s nama su izlazili Janjoš, pokojni Vidović, Lukić, Kurteš, Šljivo… Također, tu su dolazili  i naši navijači. U trenucima kada sam se oženio, bio sam jedno vrijeme podstanar na Vratniku. Onda sam od Ibrahima ,koji je tada bio šef diskonta u ovoj sarajevskoj mahali, imao parking u Vatrogasnoj četi. Nije se moglo naći mjesto, ali sam kao fudbaler imao tu privilegiju. Također, imali smo dobru relaciju u TAS-u u Vogošći i naš navijač Uzeir pomagao nam je da kada izađe novi model automobila, možemo birati preko reda. Recimo, kada se pojavio bordo Golf svi smo popadali. Čak je u jednom trenutku cijeli parking bio od bordo Golfova.

Asim Ferhatović Hase je obojici bio uzor.

Nijaz: Meni je bio i amidža. No, to je bilo drugo vrijeme i puno su se poštovali stariji. Rahmetli Hase nam je svima davao podršku. Meni jednom kaže – ‘Brko ti ćeš poginuti, što tako ideš’? Odgovorio sam mu da hoću da i meni neko aplaudira kao njemu. Bilo mi je baš teško, jer sam bio odbrambeni igrač i morao sam nešto napraviti da bih privukao pažnju. Još sam nosio prezime Ferhatović. Uvijek sam govorio – da živim još tri života, ne mogu ga dostići.

Faruk:  Stalno sam to naglašavao. Rahmetli Asim Ferhatović je bio prisutan u mojoj kući od kada sam se rodio. To je bio čovjek koji je spajao republike, ne samo ljude. Kada danas razmišljam, on je bio kao dio moje porodice jer smo stalno pričali o njemu. Otac je imao poseban pogled, kao navijač Sarajeva, prema Hasetu. Tako je i meni postao uzor.

Kada su vam se nogometni putevi razišli?

Nijaz: Pred osvajanje titule 1985. godine ja sam otišao sa Koševa u Austriju u Linz. Imao sam tada puno problema sa leđima. Premda mi je Boško Antić govorio kako želi da ostanem u Sarajevu i da igram samo domaće utakmice. No, imao sam tada puno problema i želio sam da odem. Pokojni Vidović Keli me zvao da dođem i to sam i učinio. Možda sam ih i pojačao kada sam otišao (smijeh). Nije mi se dalo da budem tu kada se osvajao pehar. Također, u sezoni 1966/67 kada je Sarajevo bilo prvak, dohvaćao sam lopte na posljednjoj utakmici protiv Čelika. Protiv Manchester Unideta sam imao čast da glavnom sudiji predam cvijeće. Dakle, razišli smo se tada u smislu da više ne igramo zajedno. No, prijateljstvo je ostalo i trajat će dok smo živi.

Faruk:  Nijaz je otišao sezonu prije osvajanja titule. Bio je to poslovni rastanak, ali smo se nastavili družiti. Prijateljstvo je ostalo, a djeca nastvaljaju ono što smo mi počeli kao pioniri. Mi i danas Nijaza zovemo kapitenom i zaslužio je naslov prvaka 1985. godine. Premda smo imali kapitena, mi smo njega smatrali vođom.

Je  li istina da je Nijazov sin Amar Ferhatović, koji je krajem 90-tih bio kapiten Bordo tima, prve ozbiljnije treninge uradio kod Hadžibegića u Francuskoj?

Nijaz: Faruk je povukao moju i porodicu od Mehmeda Janjoša gore u zemlju Trikolora. Sa Čalom sam želio samo da se vratim u grad na Miljacki. Tako je kasnije i bilo. Tačno je da je Amar  prve te ozbiljnije treninge uradio kod Hadžije. Moja djeca ga i danas zovu amidžom. Druženje traje preko 50 godina i zaista je iskreno.

Faruk: U ratnom vihoru, između nekoliko familija, koje su bile kod mene, bila je i Brkina. Trudio sam se da se prema njegovim sinovima Amaru i Nidalu ponašam kao da su moja djeca. Amar jeste trenirao, radio je dosta individualno sa mnom. Kasnije su se oni vratili u BiH, a on je bio član Sochauxa gdje je trenirao. Siguran sam i danas da bi napravio dobru karijeru da je ostao. Prijateljstvo između mene i Brke je opstalo i do danas. Mi jesmo kao porodica. Kada se pogledamo, znamo šta ko misli. Ustavna mi je obaveza kada sam u gradu podno Trebevića da se vidimo.

(Reprezentacija.ba)

Ovu vijest vam donosi kladionica Mozzart.

Oznake: