Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine mogla bi ostati bez desetine budućih igrača ako se ne plasira na EURO 2024.
Plasman u Brazil 2014. godine uveliko je zaslužan za dodatnu emociju koju je prema fudbalskoj reprezentaciji BiH osjetilo i danas osjeća desetine hiljada naših dječaka diljem svijeta.
Među njima i sadašnji/budući nosioci reprezentacije Anel Ahmedhodžić, Amar Dedić, Jusuf Gazibegović, Benjamin Tahirović, Dennis Hadžikadunić… Uz sav patriotizam njihovih roditelja, pa i njih samih, mnogi ne kriju kako su se dodatno “zaljubili” u reprezentaciju BiH, ali i ideju domovine svojih predaka, upravo tokom kvalifikacija i tokom samog Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine.
Sličan efekat je i imao poseban trenutak kada je BiH 2003. godine napravila prve uspješne kvalifikacije i imala “meč loptu” protiv Danske na Koševu. Tu utakmicu kao 13-godišnji dječak sa tribina je uživo gledao Miralem Pjanić koji je sa porodicom stigao kombijem iz Luksemburga – i priznao – nije bilo dileme morao sam igrati za BiH.
Mnogi će reći “ko ne osjeća Bosnu kao svoj prvi izbor ne treba ni da igra za nas”, ali druge ili već treće generacije Bosanaca i Hercegovaca rođenih u inostranstvu moraju biti amnestirani od takvog kriterija.
Jednostavno vrijeme radi protiv nas.
Posebno u situaciji u kojoj omladinski fudbal domaćih klubova odavno više nije svojim sistemom rada ni približno odgovrajući europskim standardima.
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine već deset godina je bez velikog rezultata, te je plasman na EURO 2024 stvar moranja, ukoliko ne želimo izgubiti nove Pjaniće, Ahmedhodžiće, Dediće, Gazibegoviće, Tahiroviće…
(Reprezentacija.ba)
