Kroz svoju bogatu historiju Željezničar je imao brojne vrhunske fudbalere, reprezentativce, sjajne strijelce… Bilo je i onih koji gledajući brojke barem nisu pripadali najboljima, no imali su “ono nešto”, bili su posebni i igrači i likovi.
Jedan od onih čije ime i danas izaziva lijepe uspomene među navijačima je Lazar Popović kojem je Grbavica pjevala čak i kada je promašivao nemoguće. Bio je dio one nezaboravne Željine šampionske generacije (2009/2010.) koju su, između ostalog, još činili Bekrić, Stanić, Bogičević…
Gdje je danas Lazo? Po završetku karijere uplovio je u trenerske vode kroz koje uspješno pliva. Vodi kadete Čukaričkog s kojima je prvi na tabeli, ispred Crvene zvezde i Partizana, a upravo time se i pohvalio na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
– Već šest godina sam u Čukaričkom. Krenuo sam od najmlađih kategorija, sada vodim kadete, imamo još dva kola do kraja polusezone. Kako ide? Odlično! Prvi smo, bježimo Crvenoj zvezdi šest i Partizanu sedam bodova, ostvarili smo u 15 utakmica 14 pobjeda. Otkako je postao privatni klub, Čukarički mnogo pažnju posvećuje radu s najmlađim, vidi se to i po prvom timu, ali i transferima koje smo ostvarili. Iz Čukaričkog su zadnjih godina igrači odlazili u Manchester City, Lazio, zatim u Ameriku…, priča Lazar Popović na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Biti igrač i trener – nebo i zemlja. Kaže to i Lazar. Da li bi danas u timu volio imati igrača kao što je svojevremeno bio on?
– Još za vrijeme karijere znao sam da će ovo biti moj put, ipak sam u fudbalu cijeli život, to je ono što najbolje znam. Pitaju me često šta mi je lakše. Prijatelju, kada si igrač najljepše ti je i najbolje, razmišljaš samo o sebi, a sada kao trener moram voditi brigu o 20 različitih karaktera i glava. Sve to moraš uklopiti. Mislim da sam kao igrač bio dobar za trenere, možda nekada i ne toliko gledajući golove, ali doprinosio sam na druge načine.
Čukarički je za Popovića klub u kojem je i počeo profesionalnu karijeru. Promijenio je nakon toga brojne zemlje. Južna Koreja, BiH, Malezija, Albanija, Grčka.
– Fudbal mi je donio poznanstva za cijeli život, ali da sam mogao više napraviti – mogao sam. Žao mi je što sam kao mlad bio lijen, volio bih da sam više zapeo, da sam se radi fudbala odrekao nekih stvari. Bilo, prošlo.
A kada ga pitate gdje mu je bilo najbolje, kao iz topa odgovara – Željezničar.
– Željezničar je posebna priča u mojoj karijeri. Prije nego što sam došao na Grbavicu bio sam skoro sve dogovorio sa Borcem iz Čačka, mislio sam da je to to, ali onda me je uvečer pozvao Milan Ćulum i predložio mi da dođem u Željezničar. Razmišljam tad, Željo je Željo, na kraju prelomim i dođem. I danas pamtim sjajne navijače, atmosferu sa stadiona… Osjetio sam koliko je Željezničar veliki klub. Na ulici te prepoznaju, gdje god da uđeš, sve ti je otvoreno…
I Amara Osima pamti po dobrom.
– Sa Amarom i danas razmijenim koju poruku. Dobar je trener i čovjek. Često smo se šalili na račun Mirka Radovanovića (smijeh).
Vraćajući film svoje karijere, podsjetio nas je i da je bio dio mlade reprezentacije Srbije i Crne Gore. Momci s kojima je igrao kasnije su napravili sjajne karijere.
– Bila je to paklena generacija. Krasić, Ivanović, Basta, Lazović, Vučinić, Tošić…, zaboravit ću nekoga. Često sretnem Tošića sada kada radi kao menadžer, dolazi na naše utakmice, kao i Kolarov.
Istraživanja su pokazala da manje od jedan posto fudbalera tokom karijere može zaraditi dovoljno da bez straha od finansijskih problema provede mirovinu. Tako se i Popović odlučio za zanimljiv biznis.
– Po završetku karijere Mirko Radovanović i ja smo razmišljali šta bismo mogli raditi uz fudbal. Na kraju došli smo na ideju da zasadimo dunje i proizvodimo rakiju. Ma, više je to onako za našu dušu nego biznis, kaže nam na kraju Lazar Popović.
(Reprezentacija.ba)
