Zmajevi su pred početak novog takmičenja posjetili Travnik i rodnu kuću Ive Andrića, pa je bilo kakvu analizu reprezentacije BiH, ali i cijelog našeg društva prikladno početi jednom njegovom rečenicom.
„Ko je mislio biti rahat, nije se ni trebao rađati u Bosni“ tako je nekako napisao Ivo Andrić.
U sivoj, a vrlo često i crnoj svakodnevnici, reprezentacija BiH bila je dugo godina gotovo jedina svijetla tačka našeg horizonta. U tih 90 minuta naša reprezentacija bila je prikaz države kakvu bi mi baš željeli imati, i kakvu bi vjerovatno imali da nismo zarobljeni u najgore i najprizemnije deal-ove političkih „elita“. Našom inteligencijom, kreativnošću i humorom, uz kvalitetan rad, ujedinjeni smo stvarali dobre rezultate, a u isto vrijeme i drugim državama i nacijama pokazivali ko i šta možemo biti kada u za sve važe ista pravila igre.
Teško je procijeniti da li sadašnje lice reprezentacije BiH predstavlja odraz kvaliteta ili ipak to može bolje. Činjenica je da su Zmajevi nekada bili oslonjeni na igrače koji su svoj zanat ispekli većinom u Bundesligi, što je uz poseban kvalitet donosilo i odličan radni menatalitet. BiH je uz to još praktično u svakoj liniji imala jedno prekaljeno ime poput Spahića, Rahimića, Misimovića ili Džeke koji su sve držali pod kontrolom.
Danas BiH ima najviše igrača iz turske Superlige, a izuzev Edina Džeke, praktično nijedan naš igrač iz liga petice nema standardnu minutažu. Naša reprezentacija danas gotovo da nema igrače iz veznog reda poput Misimovića, Medunjanina, pa i Salihovića koji su mogli svojim golovima „iz drugog plana“ prelomiti utakmicu. Čak i one koje ima poput Amera Gojaka ili Luke Menala, oni u klubovima nemaju dovoljno dobru minutažu ili poput Dine Hotića ipak igraju u ne tako jakim i velikim klubovima. Problem uz to je i prilično neiskusn odbrana, u kojoj je prvo ime Anel Ahmedhodžić koji tek ima 22 godine, a druga vedeta Siniša Saničanin igra u relativno slaboj srpskoj ligi, te ga uz to ne krasi najveća brzina.
Sve to upravo se moglo vidjeti na ukupnim rezultatima naše reprezntacije u proteklom periodu, gdje smo nerijetko imali puno šansi koje nismo iskoristili, a sa druge strane gotovo u svakom meču imali neki „jeftini kiks“ koji nas je koštao primljenog gola.
„Svi ga kritikuju, a da su selektori birali bi baš kao i on“ branio je prije 20 i kusur godina Ivica Osim tadašnjeg selektora Mišu Smajlovića. Slično bi se moglo konstatovati i za Ivajla Peteva.
Ipak, čini se da Petev ne odustaje i da iz postojećeg sastava želi izvući najbolje. Voljeli ga ili ne, jedan je od rijetkih selektora koji se usudio korigovati formaciju, promijeniti neke ustaljene tokove u reprezentaciji, Pjanića poslati na hlađenje nakon „nargila afere“, a reprezentacija je u većini utakmica ipak imala neku igru i stvarala šanse…
Upravo će „glavni igrači“ biti najveći problem u narednom takmičenju za Peteva. Uzmemo li u obzir prošle kvalifikacije, BiH je najgore odigrala u utakmici u kojoj su zajedno igrali Pjanić i Krunić, kada nam je Finska sprašila tri gola u Zenici.
Svi ostali igrači bili su oslonjeni na dvojac Barcelone (Bešiktaša) i Milana, a čini se kako oni nisu bili sposobni preuzeti lidersku ulogu i kako su samo dodatno umrtvili i uspavali ekipu. Ne treba ih kriviti, oni su odlični igrači, ali definitivno nisu za ulogu lokomotive na terenu, igrača kakvi su npr. u Hrvastkoj Modrić ili Brozović.
S druge strane protiv Kazahstana i Ukrajine u gostima, izgledali smo puno angažovanije kada su Gojak, Hadžiahmetnović, Prcić i Nalić bili svjesni da su oni ti koji moraju donijeti prevagu i upravo su to napravili.
Petev će stoga morati dobro razmisliti kakav sastav izvesti, posebno protiv Finske u prvoj utakmici, utakmici koja bi mogla uveliko odrediti nastavak turnira, ali i budućnost reprezentacije u naredne dvije godine.
Kod Safeta Sušića Pjanić, Medunjanin i Misimović gotovo nikada nisu igrali zajedno u težim utakmicama, a na isti potez vjerovatno će se morati odlučiti i današnji selektor. Pape je volio okretne igrače poput Adnana Zahirovića, a zbog njihove okretnosti i brzine čak je i Muhameda Bešića ili Anela Hadžića znao staviti na stopera zbog njihove okretnosti i to je uvijek izgledalo dobro.
Petev je sa istim ciljem tromu zadnju liniju pokušao osvježiti Eldarom Ćivićem, što je u nekim mečevima donijelo korist. Gledajući na zadnju liniju veznog reda definitivno je jasno kako je Amiru Hadžiahmetoviću potrebna pomoć koja bi mogla doći u vidu povratka Muhameda Bešića ili Sanjina Prcića.
Mnoge utakmice su pokazale kako naša reprezentacija u svom sastavu uvijek mora imati nekog od gore navedenih igrača koji mogu dati gol iz drugog plana, kao što su Gojak, Menalo ili Hotić.
Naravno, postoji i drugi način postavke igre, onaj ala „Blaž Slišković sa Barbarezom na liberu“ ili „Grčka 2004“ kada se svi kapaciteti stavljaju na raspolaganje prvenstveno odbrambenim zadacima, te se kao primarni cilj uzima neprimanje golova.
„Zbog Bosne sam ostario 10 godina za ovih par mjeseci, ali nemam srca da sa ovakvim igračima igram defanzivno. Vjerujem u njih i siguran sam da mogu napraviti dobar rezultat“ poručio je nedavno prijateljima na jednom druženju Petev.
Bez obzira kako će Petev postaviti igru, za nadati se kako će i Edinu Džeki nišanske sprave biti bolje namještene nego u zadnih godinu dana, jer je i njemu nedostajalo sreće da u proteklim utakmicama zabije koji gol više. Onako „ala Džeko“, ponekad čak i iz ničega.
Uspije li Petev posložiti rješenja za sve ove probleme, čak i uz sve nedostatke, reprezentacija BiH bi ponovo mogla donijeti malo sreće svojim navijačima.
A nama navijačima ne preostaje ništa drugo nego da navijamo i volimo svoju reprezentaciju, baš u inat onima koji nazdravljaju kada vide prazne tribine i slabu podršku bh. patriota.
Sretno Zmajevi od Bosne!
Finska – BiH, subota 4. juni, 18,00 sati!
(Reprezentacija.ba)
