Zar je prošlo više od 15 godina? Utakmica protiv Turske u novembru 2007. za Fuada Muzurovića je bila posljednja na klupi reprezentacije i, ispostavit će se, uopšte u trenerskoj karijeri tokom koje je vodio još Sarajevo, Prištinu, Adanaspor, Al-Arabi, Cerezo Osaku… Duga je lista klubova u kojima je s uspjehom radio legendarni “Dajdža” koji se smatra jednom od najvećih legendi bh. fudbala i Sarajeva za koji je vezao i svoj lični život.
Danas kada je u mirovini, upravo iz svog doma pomno prati fudbalska zbivanja, natpise oko reprezentacije koju već narednog mjeseca čeka utakmica baraža protiv Ukrajine. Za početak opisao nam je svoju svakodnevnicu…
– Evo, već godinama nisam u fudbalu, ne radim, ali fudbal je u meni. Džaba. To će ostati tako do kraja života – dočekao je tako razgovor za Reprezentacija.ba Muzurović, prvi selektor BiH, trener sa neprocjenjivim iskustvom, kojeg ponekad možemo vidjeti i na tribinama Koševa i Grbavice.
– Odem kada mogu pogledati Željezničar ili Sarajevo, često pogledam i koju utakmicu preko televizora, a ne zaobilaze me ni političke teme. Iako sam potpuno apolitičan. Najviše ustvari volim kada sam sa svojom porodicom, sa suprugom, djecom i unucima. Tada se osjećam najbolje.
RADIO U NEKOLIKO ZEMALJA
Žalosti ga što je među živima sve manje njegovih prijatelja, bivših saigrača… Naročito mu je teško pala smrt Miroslava Ćire Blaževića s kojim je bio mnogo povezan. Obojica su vodili Prištinu, bili na čelu reprezentacije Bosne i Hercegovine, vodili Humane zvijezde koje su punile stadione s najboljim igračima svog vremena…
– On je stariji od mene, poštivao sam ga mnogo i uvažavao, uostalom nisu bez razloga rekli – trener svih trenera. Čitav život podsjećao me je na to kako je jednostavno biti čovjek. Svako sjećanje na njega je vezano za radost, smijeh, sreću i čistu ljubav prema životu. Otišlo je, nažalost, još dosta mojih dobrih prijatelja. Sa Muftićem i Musemićem sam više vremena provodio nego sa svojom braćom.
Albanija, Egipat, Katar, Turska…, zemlje su u kojima je Muzurović svojedobno radio kao trener. Ponosan je na sve ono što je uradio, a istodobno i žalostan što se nije duže zadržao na kormilu reprezentacije Bosne i Hercegovine.
– Izvanredna iskustva nosim iz svih zemalja u kojima sam radio, lijepo mi je bilo svugdje, pa i u mom Sarajevu. Ponosan sam na ratno vrijeme kada smo ‘izašli vani’ i govorili istinu o našoj državi, igrali humanitarne utakmice za raseljena lica i djecu s poteškoćama… Kruna karijere je svakako bila uloga selektora reprezentacije, danas mi je žao što mandati ti nisu trajali duže, posebno u prvom navratu kada je, eto, neko odlučio da treba doći drugi selektor. Poslije prvih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, stručni ljudi su govorili da je stvorena reprezentacija i da će biti izuzetno jaka u sljedećem ciklusu koji na kraju nisam ni dočekao.
S MIZERNOM PLATOM OSTVARIO NEZABORAVNE POBJEDE
Muzurović je, vjerovali ili ne, najprije radio za platu od 150 KM, a posljednju godinu selektorskog mandata imao je “povišicu”, pa mu je plata bila 800 KM, deset puta manje od ekonoma danske reprezentacije koju smo deklasirali na Koševu (3:0).
– Hajmo gledati to sa pozitivnije strane. Kome danas ne treba novac? Treba svima, ali meni nije bio prioritet kada je reprezentacija u pitanju. Moji saradnici i ja željeli smo dati doprinos, nešto prenijeti. Pamtim i danas kako sam vratio Rahimića u reprezentaciju. Pitao sam ga najprije je li oženjen, ima li djecu, a kada mi je rekao da ima oboje, moj odgovor je bio: ‘Želiš li sutra da te vuku za rukav i pitaju zašto nisi igrao za BiH?’ Tada sam mu dao do znanja da ga želim vidjeti u reprezentaciji i odazvao se. Ima tu još ljudi koji se nažalost zaboravljaju. Vidim danas da se rijetko pominje ime rahmetli Ibrahima Zukanovića, sjetite se, bio je selektor mlade reprezentacije koja je igrala fenomenalno. Pratio sam igrače iz te generacije i prije nego ću postati kasnije ponovo selektor i pozvao sam ih. Ti igrači su Džeko, Ibišević, Salihović…
Stiče se dojam kako se u njegovo vrijeme za reprezentaciju više igralo srcem. Odgovario je kako je razlog u tome što je pozivao one koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom.
– Često ste vi novinari znali pitati me gdje je ovaj, gdje je onaj, zašto nije pozvan… Tada sam odgovorio – pozive sam poslao, odazvat će se onaj ko ovu zemlju osjeća svojom. Nikoga nisam želio siliti. Stvorio sam izuzetnu reprezentaciju od igrača kao što su Dedić, Omerović, Kodro, Bolić, Baljić, Konjić, Hibić, Šabić, Mujčin… Nemojte da nabrajam više, bojim se da ću izostaviti nekoga, a to ne bih želio jer su sve to bili i sjajni momci. Evo, naumpao mi je i Glavaš koji je dao svoj doprinos u svakom pogledu. Ne može se reći kako današnji igrači ne žele rezultat, samo treba biti strpljiv sa njima i sa selektorom Miloševićem. Nemojte da, čim krene loše, mijenjamo i njega. Volio bih da nastavi raditi, bio je dobar igrač, osjećam da sa ovim mladima može napraviti dobre rezultate u budućnosti. Optimista sam i kada je u pitanju ovaj baraž.
NIKOGA NE TREBA MOLITI DA IGRA ZA BIH
Prisjetio se i tadašnjeg golmana Sarajeva koji je ispred Bosne i Hercegovine odabrao Hrvatsku.
– 1994. u jeku rata igrali smo prijateljsku utakmicu sa moćnom Parmom koja je nastupila sa brojnim reprezentativcima, a na našem golu bio je Perić. Koliko se sjećam, došao je iz Osijeka, preko Konjica i Hibića koji su već bili u HNL-u. Iako smo izgubili u finišu, ocijenjeno je kako je to bila vrsna predstava poslije koje nam je čestitao i predsjednik Olimpijskog komiteta Stjepan Kljujić i pritom prišao pomentom Periću s riječima: ‘Kad te Fuad pozove u reprezentaciju, nemoj da se ne odazoveš’. Na kraju je dobio poziv, kako BiH, tako i Hrvatske. Ćiro ga je pozvao samo jednom, registrovao na jednoj utakmici i na tome se završilo. Žao mi je što taj dečko nije napravio bolju karijeru. Dakle, poenta je – onaj ko voli i ko osjeća ovu zemlju svojom, odazvat će se. Nikoga ne treba tjerati.
Za kraj se osvrnuo i na Sarajevo koje, uprkos velikim ulaganjima, ne ostvaraju rezultate koji se očekuju.
– Sarajevo je moja najveća ljubav i naravno da mi je kao navijaču teško gledati sve to. Ne znam koji su razlozi. Danas su tamo relativno jaka imena za naše okvire, počevši od Ibričića koji je kod mene bio u reprezentaciji i kojeg i danas uvažavaju u mjestima gdje je igrao. Rožmana manje poznajem, ljudi koji su ga doveli, sigurno znaju bolje od mene. Kažem, žao mi je što se ovo dešava i nadam se da će uskoro krenuti nabolje, poručio je Fuad Muzurović na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
