Mostarski novinar Saša Ibrulj koji već duži niz godina piše za renomirane svjetske sportske portale, za hrvatski Telegram pisao je o Ivici Osimu i njegovom vođenju Jugoslavije na Svjestkom prvenstvu u Italiji 1990. godine
Nitko to nije ispričao, nitko nije zapisao i vjerojatno nitko nikad i neće. Ali nije teško pretpostaviti, zatvoriti oči i zamisliti kako je tog talijanskog toplog i mirisnog jedanaestog jutra u lipnju, prije točno 30 godina, izgledao Ivica Osim. Teški kapci polako su se spuštali preko očiju, tjerali ga da se muči da ih drži otvorenima, stvarajući tako od lica bolnu grimasu. Usne su mu bile suhe, ispucale i spojene, kao da više nikad neće izustiti niti jednu riječ. Neuredna, prividno začešljana kosa koju je ustvari svako malo samo prebacivao rukom preko čela na njemu je sakrivala bore kakve čovjek koji još nije prešao ni 50 zapravo ne bi trebao ni imati.
Ivica Osim izgledao kao umoran čovjek. Kao emocionalno prazan čovjek. Izgledao je, više od svega, kao mamuran čovjek.
I on to sve i jest bio.
Nije se tog jutra probudio, jer naprosto vjerojatno nije ni zaspao. Neće san u takvim noćima, hrva se s previše pitanja, previše je slika koje se ponavljaju u glavi. Što sam napravio pogrešno? Što sam trebao uraditi? Jesam li trebao drugačije reagirati? Kako je mogao odigrati tako loše? Tako loše reagirati? Kako me je mogao izdati? Ili sam izdao ja njega? Šta sad?
Ivica Osim je u tih 20 dana u percepciji naroda koji žive na prostoru nekadašnje Jugoslavije doslovno preko noći postao drugi, važniji, bolji čovjek
I vremena su bila potpuno drugačija; nije bilo klimatiziranih prostorija s velikim ekranima na dodir, napaljenih klinaca s digitalnim šestarima i trokutima i svjetlucavim strelicama, nije bilo energetskih napitaka koji ti daju krila da prođeš kroz noć i detaljno analiziraš što je pošlo po zlu. Ali analizirati si i morao i htio i trebao, pa su se zatvarala velika i teška vrata malenih sobica u koje bi se nabili trener i njegovi najbliži suradnici, čekala snimka utakmice, neki stari videorekorder koji bi vrtio VHS kazetu koju je nasnimio polupijani recepcionar ili brkati konobar.
Pusti, vidi, stani, pauziraj, vrati, pusti, tu, tu, vidi, gledaj, šta radiš, e budale šta uradi, vrati ovo, gledaj budale, bolan šta radiš, skoči, skoči, ne daj mu da puca, pa jebem ti fudbal i ko ga izmisli, ajde pusti, tu, tu, vrati, pusti, možeš driblat do ujutro ako ne trčiš, ajde pusti, što ne doda, ma šta se i ja sekiram, mrš u pičku materinu, bolan skoči, neka, vrati, tu, vidi, pusti, pauziraj, tu, sad pusti, gledaj.
U tom se društvu svaka sljedeća cigareta palila o prošlu, led se nije stigao istopiti a već ga je prelijevao novi val viskija, ugodno ćaskanje i razgovor smjenjivali su se s pičkaranjem i materinama. Veliki čovjek je valjda u jednom trenu mahao rukama, glasno objašnjavao, blago zguren, teških pokreta, kroz gusti nikotinski dim djelovao kao da se bori s nevidljivim neprijateljima, kao da zamahuje i pokušava ih srušiti, a onda bi dugo sjedio mirno, buljio u prazno, kao da svega oko njega — VHS-a, pomoćnika, novinskih naslova i boca viskija zapravo nema i nikad nije ni bilo.
Taj poraz njegove Jugoslavije od Zapadne Njemačke na otvaranju Svjetskog prvenstva na San Siru noć prije i sve što je uslijedilo nakon njega zapravo je bio tek vrh ledenog brijega ispod kojeg su se krile godine žestokih kritika, sukoba i nepovjerenja prema tadašnjem izborniku Osimu. I na stranu politička situacija u zemlji koja se očigledno već počela raspadati, onaj maksimirski ispraćaj koji mu je teško pao, na stranu nacionalni naboj; Osim je tih dana prvo u Poreču, onda u bazi u Sassuolu, a najviše od svega u beogradskoj Maderi imao klasične probleme nevoljenog izbornika, pogotovo u jugoslavenskim uvjetima.
S novinarima je bio u otvorenom ratu, zabranio im je ulazak u bazu reprezentacije, kasnio je na pressice, odbijao intervjue, igračima savjetovao da ne razgovaraju s njima. Pisalo se i pričalo o sukobima unutar momčadi, o Arkanovu pritisku zbog Dejana Savićevića, o crnogorskom klanu; Savićević ga je ranije i javno prozivao i nazivao neznalicom, a nakon Njemačke proglasio “za njega mrtvim”. Zamjeralo mu se povjerenje u starije i zanemarivanje mlađih, nedostatak hrabrosti, govorilo se da gura nogometaše iz BiH, pogotovo iz njegova Željezničara, pisalo se kako je javna tajna da su mu neki igrači kupili stan na moru…
Udaralo se mnogo, i onako po naški, najčešće ispod pojasa. Poraz od Njemačke je samo došao kao savršeni argument u rukama kritičara — malo je bilo onih koji nisu verbalno gazili izbornika, malo je bilo onih koji ga nisu proglasili nesposobnim i nepoželjnim. Kap koja je prelila čašu bila je priča o 11 boca viskija, koje su Osim i njegovi pomoćnici navodno popili u noći prije utakmice sa Zapadnim Nijemcima, pripremajući se za duel s jednom od najboljih ekipa na svijetu.
Švabo se kiselo nasmijao, svatko je znao da može popiti, ali ova priča — koja je morala doći od nekoga bliskog ekipi — bila je pretjerana, izmišljena i Osim je podvukao crtu. Vatra je ionako gorjela, ali netko je dolio ulje i napravio kaos — prekinut je svaki kontakt s novinarima, momčad se povukla u sebe i okrenula priču na ‘sami protiv svih’. Omraženi izbornik kojeg više nitko ne želi.
U 20 vrelih ljetnih dana koji će uslijediti te 1990. stvari su se potpuno okrenule i zauvijek je promijenjena percepcija o Osimu kao nogometnom stručnjaku i čovjeku.
Nepovjerenje i osporavanje obilježili su Osimov nogometni put sve do tog ljeta u Italiji. Iako je njegova igračka karijera bila jako dobra — na Grbavici je zaradio i nadimak Strauss — obilježilo ju je mnogo uspona i padova. Dugo se Osim pokušavao izboriti za svoje mjesto pod suncem, a kada ga je početkom 1960-ih našao, došla je čuvena Afera Planinić i jednogodišnja suspenzija, službeno zbog namještanja utakmica. Bila je to jedna od tipičnih utakmica u završnici prvenstva u Jugoslaviji, kada je gost igrao pod ručnom jer je domaćinu trebalo za ostanak. Međutim, vratar Ranko Planinić je u listopadu 1965. to stavio na papir i priznao da je Željo pustio Hajduku, a najveću cijenu platio je Osim. Nije on nikad ni skrivao da jest Željezničar bio nezainteresiran za pobjedu, ali je tvrdio da sam nije imao nikakvu korist, nego da ju je imao isključivo klub.
Važnije u svemu ovome je da je Osim naučio da će mu ljudi, kada stvari krenu nizbrdo, okrenuti leđa. Mitovi i legende se pričaju, ali Osim, između ostalih, tada jest bio žrtvovan i samo se on sramio izaći na cestu gdje su se ljudi okretali od njega. U međuvremenu se i teško razbolio, predviđao mu se kraj karijere, ali Osim je zapravo tu počeo graditi karakter čovjeka kakav je kasnije postao.
Trenersku karijeru započeo je manje-više slučajno, kao prijelazno rješenje u krajem 1970-ih i od svog Željezničara napravio vrhunski tim. U osam godina Želju je jednom doveo do trećeg mjesta u prvenstvu, doživio razočaranje u finalu Kupa Maršala Tita 1981. kada je izgubio od Veleža nakon dva vodstva, a onda i u polufinalu Kupa UEFA kada su plasman u finale Plavi ispustili u zadnjim sekundama protiv Videotona. Ipak, njegov trenerski potpis bio je jasan i već u ljeto 1986. umjesto da vodi Željezničar u posljednja tri kola prvenstva, Osim je sa suprugom Asimom bio u Meksiku, gdje je snimao buduće suparnike, Englesku i Sjevernu Irsku.
Najteži posao, onaj izbornika jugoslavenske nogometne reprezentacije, bio je njegov i to u najtežem trenutku.
Jugoslavija je na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984. izgubila sve tri utakmice, a u Meksiku dvije godine kasnije je nije ni bilo. Očekivanja od kvalifikacija za Njemačku 1988. bila su ogromna, ali već je poraz na Wembleyu (2-0) i pored dobre igre nagovijestio probleme. Osimu se već tada zamjeralo puno toga — Velika četvorka uvijek je gurala što više svojih igrača unutra i međusobno se optuživala, a činjenica da je Osim pozivao sve više Bosanaca otvarala je nove frontove. Poraz i katastrofalna igra u odlučujućoj utakmici s Englezima na Marakani — do 25. minute već je bilo 0-4 — Osima su gotovo zakopali, s obzirom nato da je samo prvoplasirana momčad išla na EP. Glasno su se tražile promjene, ali tada je u zaštitu mladog izbornika stao jedini čovjek koji ga je mogao spasiti — Miljan Miljanić.
On mu je čuvao leđa i dao odriješene ruke, a u novi ciklus Osim je ušao stvarajući ekipu na veteranima. Osvajanje svjetske omladinske titule u Čileu dodatno je raspirilo duhove, a to što je Osim dozirao priliku za talentirane mladiće javnosti nije bilo dovoljno — očekivalo se mnogo više. Protiv izbornika su se okrenuli klubovi, dio mladih igrača i dobar komad javnosti. Njegov poziv za utakmicu s Francuzima Safetu Sušiću, koji je u tom trenutku imao 33 i četiri godine nije igrao za reprezentaciju, bio je sol na ranu mnogima.
Upravo je ta utakmica na Partizanovu stadionu bila prekretnica. Isti dan kada se na beogradskom Ušću skupilo između 300.000 i milijun i pol ljudi — zavisi čijoj procjeni vjerujete — na mitingu Slobodana Miloševića koji je bio jedan od čavala u lijes Jugoslavije, na tadašnji JNA dovuklo se tek 7.489 duša. Da, 7.489. Nikoga više nije interesirala Osimova Jugoslavija, nikoga nije bilo pretjerano briga. Francuzi su vodili dvaput, ali je Jugoslavija na Papetovim i Piksijevim krilima sustizala i okrenula rezultat. Svladana je onda i Norveška u Oslu, pa je zagrebački duel sa Škotima bio presudan za plasman.
Devet mjeseci prije čuvene utakmice s Nizozemcima na Maksimir se natiskalo 42.500 ljudi koji su zdušno bodrili Jugoslaviju. Gosti su i poveli, ali su Srečko Katanec, Steve Nicol autogolom i Zlatko Vujović okrenuli rezultat i Jugoslaviju učinili prvom europskom momčadi koja je osigurala plasman na Mundijal. Kritike su i dalje sijevale sa svih strana, tražili su se Savićević, Robert Prosinečki i Darko Pančev, stidljivo spominjali Davor Šuker i Zvonimir Boban, ali Osim je, između ostalih, vjerovao u svoje veterane i Bosance — Vujović, Sušić, Faruk Hadžibegić, Mirsad Baljić, Davor Jozić…
Jugoslavija je u Italiju ispraćena kao spoj talenta i iskustva za koji čitav svijet vjeruje da može napraviti čudo. Talijani su joj čak prognozirali polufinale, a momčad je čvrsto vjerovala u sebe, ali kod kuće u nju nije vjerovao gotovo nitko. Bila je to i skupina igrača bez čvrste poveznice s domovinom koja samo što nije prestala postojati, što im je predstavljeno zvižducima na Maksimiru protiv Nizozemaca.
Najmanje od svega vjerovalo se u Osima, a onda kada je došao krah protiv Njemačke, novinari i javnost sebi su dali oduška. Čak i nakon trijumfa nad Kolumbijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima stvari su djelovale na rubu — hvalile su se pobjede, ali i dalje se pisalo o nedostatku hrabrosti kod Osima, o izborniku bez muda i zuba, tvrdoglavom čangrizavom Bosancu, polumrtvom čovjekom koji je preplašen.
Dvadeset dana nakon San Sira Jugoslavija je na koljenima na firentinskom Comunaleu — kao i širom podijeljene, ali najednom euforične zemlje — oplakivala nesuđeni plasman u polufinale Svjetskog prvenstva. Osim je već nakon Španjolske u Veroni među novinarima od tvrdoglavog šupka postao “veliki strateg koji izvrsno zapaža, dobro postavlja igru i gotovo nepogrešivo sastavlja tim”. To je isti onaj tim u kojem je Robi zajedno sa Savićevićem sjedio na klupi, i u kojem je Sušić imao jednako važnu ulogu kao i Vujović.
Nakon Argentine u četvrtfinalu, za koju i danas mnogi misle da je zaslužila da se tog dana vrati u Buenos Aires, beogradska štampa piše velikim slovima kako Jugoslavija nikad u povijesti nije imala takvog izbornika, “tako smirenog, umnog i vještog u postavljanju plana igre, a istovremeno opreznog i nerazmetljivog, trenera koji suptilnim poznavanjem nogometne igre gradi sigurne mostove prema cilju”.
U međuvremenu, stvari su se dodatno zakomplicirale, zemlja se raspala, počeo je rat, a Osim je napustio Jugoslaviju čija je zlatna generacija izgubila priliku za veći rezultat od tog četvrtfinala iz Italije. Dodatno je osnažio svoje ime u europskom klupskom nogometu, a onda izgradio imidž najboljeg u povijesti japanskog i azijskog nogometa. Ondje je on danas možda i najveći autoritet ikad, baš kao što je nakon tog mitskog četvrfinala iz Firenze ostao i najveći autoritet post-jugoslavenskog nogometa. Njegova riječ danas je svetinja, i najprostija i logična objašnjenja i analize tretiraju se kao sveto slovo.
Ivica Osim je u tih 20 dana u percepciji naroda koji žive na prostoru nekadašnje Jugoslavije doslovno preko noći postao drugi, važniji, bolji čovjek.
Ali u stvarnom svijetu Osim je od te Verone i Španjolske, preko svega što je napravio, zapravo samo potvrdio i dokazao da je ono što je uvijek bio — vrhunski nogometni trener. I ostao je isti, principijelni, tvrdoglavi, pomalo zatvoreni i od okruženja umorni čovjek koji svoj odnos s medijima i javnosti više nikad nije promijenio. Čovjek svjestan iluzije koja od nekoga može preko jedne noći — ili preko njih 20 besanih i teških — stvoriti neznalicu i pijanicu ili najboljeg trenera u povijesti.
(Reprezentacija.ba)
