Srce voli ono što mu pripada, a srce Edina Bahtića zarobila je Grbavica za sva vremena. Danas s porodicom živi u 15 hiljada kilometara udaljenom Sidneju, međutim svake godine dolazi u rodni kraj i prisjeća se vremena kada je bio član Željine generacije koja je dominirala jugoslovenskom scenom i koju su minute dijelile do finala tadašnjeg Kupa UEFA sa Realom.
Oni stariji navijači Željezničara za Bahtića će danas reći da je majstor odbijenih lopti. Popularni Fićo, kako su ga zvali, uvijek je imao osjećaj da se nađe u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Za njega izgubljene lopte nije bilo.
“Mislim da sam postigao stotinjak golova za Željezničar, što u zvaničnim, što u nezvaničnim utakmicama. Uh, da mi je vratiti se u to vrijeme. I danas trčim ponekad, ali nije to to, mladost se ne može vratiti”, kaže danas 68-godišnji Edin Bahtić za Reprezentacija.ba portal.
TRI DECENIJE U AUSTRALIJI
Ovih dana Bahtić je upravo u rodnom Sarajevu. Brzonogog fudbalera i danas se prisjećaju mnogi, prilaze mu, raspituju se gdje je i šta radi danas.
“Daleko sam. Više od 30 godina Australija je dom meni i porodici. Naravno da mi nedostaje Sarajevo. Trudim se da godišnje ovdje provedem barem pet do šest mjeseci, osobito sada kada je tamo zima, a onda se vratim. U penziji sam. Kada sam tek stigao radio sam kao trener u jednom našem klubu, bila je to lijepa priča, vikendom bismo se okupljali, družili…”
Kao igrač Bahtić je odigrao 13 vječitih derbija u kojima je Željezničar slavio. Svoj debi u plavom dresu pamti upravo o golu Sarajevu.
“Ma, u to vrijeme igrati te utakmice potpuno je drugačije nego danas. Sjećam se u gradu bismo se znali okupiti Janjoš, Pašić, Kapetanović, Hadžibegić, vidimo se, družimo se, ali kada dođe utakmica – druga priča. Nema više diskusije, ponekad padne i koja psovka na terenu u tom žaru da se pobijedi. I publika je bila fantastična s obje strane, nisu se pravili incidenti. A sada… Drugačije skroz. I moj otac je, naprimjer, bio navijač Sarajeva. Kada sam u jednom derbiju zabio gol i vratio se kući, zvonim, a niko ne otvara. Zvonim opet, otvara otac vrata i kaže: ‘Šta je, momak, gdje ćeš spavati večeras’“, kroz smijeh se prisjeća.
Prisjećajući se oca, pominje još jednu anegdotu.
“Kada sam igrao za GP Bosnu, pokraj stadiona je bio jedan lokal sa baštom, kariranim stolnjacima i tu se vikendom znalo zameziti, oni stariji popili bi i bokal rakije. I taman kad pocugaju, krene utakmica, a na jednoj je bio i moj otac koji je svako nekoliko minuta zviždao i meni davao upute, vrati se, nemoj ovako… Mene je to izluđivalo. U jednom momentu sam se okrenuo sucu i rekao mu: ‘Daj, sklonite više ovog čovjeka, ne mogu igrati’, a kada su mu redari prišli, krenuo je psovati da ću vidjeti kada dođem kući (smijeh).”
“OSIM JE ZNAO DA PUŠIM”
Neizbježno pitanje za Bahtića i sve igrače iz njegove generacije je nesretni poraz od Videotona koji je Željezničaru zatvorio put u finale gdje je čekao veliki Real.
“Jednostavno, nije nam se dalo. Ili nije bilo suđeno. Imali smo sve, od povoljnog rezultata do svega ostalog, ali onda smo primili jeftin gol za 2:1. To uopće nije bila neka njihova izrađena akcija. Eh, da smo pobijedili u toj utakmici drugu priču bismo sada pričali. Da smo igrali protiv Real Madrida, ma kako da je završilo, bilo bi to priznanje za svakoga od nas, za sve što smo dali sportu, za sve lomove i operacije koje smo imali.”
Ivica Osim je, kaže, bio posebna priča.
“Ja sa boljim trenerom od Osima nisam radio. Po prirodi sam takav bio da se u trenerski posao nikada nisam želio miješati, što traži, to ću i odraditi. Osim je znao da ja i pušim, međutim nikada mi zbog toga nije prigovorio, a znate li zašto? Kada se trči i po 25 kilometara na Igmanu, među prvima dođem. Vidio je da se to ne odražava na moje igre i na kraju nije uopšte protiv toga imao ništa.”
Nakon niza godina provedenih na Grbavici odlučio se okušati u inostranstvu. U grčkom Arisu za koji je igrao dvije sezone.
“Imao sam tada i drugih ponuda. Finansijski čak i boljih. Najbolja je bila od Galatasarayja, ali, eto, odlučio sam za manje novca na kraju da dođem u Aris u kojem sam dijelio svlačionicu sa saigračem iz Želje Nikolom Nikićem. Predsjednik kluba je bio biznismen, ali je imao nekoga ko mu je savjetovao da dovede baš nas dvojicu, brzih krila. Danas je drugačiji fudbal. Gledao sam baš posljednju utakmicu reprezentacije. Nekako se puno vremena lopta drži, igra se na sigurno, a u naše vrijeme Osim to baš nije volio. Pogledajte Brazil. Oni igraju uvijek otvoreno, ako i prime dva gola, zna se da će zabiti barem tri.”“
GOL SARAJEVU – OSTVARENJE SNOVA”
Za reprezentaciju Jugoslavije Bahtić je sakupio dva nastupa. Debitovao je 12. septembra 1984. protiv Škotske (6:1) u Glasgowu, a državni dres nosio je i 3. juna 1985. u porazu od Bugarske (2:1) u Sofiji. Žali li što što nije bilo više nastupa, pitamo ga.
“Nije mi žao što nisam odigrao više utakmica. Više žalim što nisam još koji gol Sarajevu u derbiju zabio, iako sam im dao dosta, a i naša generacija ima bolji skor u međusobnim duelima. Eto, to je meni bilo nešto posebno. Kada sam zabio prvi gol, za mene su svi snovi bili ostvareni.”
Na kraju razgovora otkrio nam je kako su mu ljekari bili zabranili da se bavi fudbalom. Osobito na profesionalnoj razini, ali – uzalud.
“Bilo je i onih koji su se čudili kako uopšte igram. U mladim danima kada sam igrao za GP Bosnu, imao sam depresivnu frakturu lobanje, operacija je trajala oko šest sati, a nakon toga komisija mi je stalno produžavala bolovanja. To je bio period u kojem niti sam radio, niti sam igrao fudbal. Za mene užasan. Ljekari su govorili da više ne smijem igrati uopšte. Ipak, nakon nekog vremena odlučim otići u vojsku gdje se napravio neki tim, zvali su i mene, hajde malo zaigraj s nama, a na kraju to me i ‘zarazilo’. Tad sam sebi rekao šta je život bez lopte. Ako ću umrijeti, neka to bude na terenu”, prisjetio se Bahtić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
(Reprezentacija.ba)
