“Da li me možete sačekati ispred stadiona?”, dobacio nam je po završetku utakmice između Austrije Beč i LASK-a (0:0) Muharem Husković. I dok su se brojni njegovi saigrači zaputili prema parkingu ka svojim skupocjenim automobilima, Mukija, kako ga tamo zovu, čekao je otac koji mu je najveća podrška i ujedno najveći kritičar.

“Bio si dobar, ali vjeruj mi, Muhareme, bićeš ti ubrzo onaj stari”, hrabri u automobilu Hajrudin Husković svog 20-godišnjeg sina iza kojeg su oni najteži dani. Kao dokaz pokazuje nam i fotografije stravične saobraćajne nezgode koju je Muki doživio u oktobru prošle godine, a koja je potresla cijelu fudbalsku javnost u toj mjeri da su se nizale poruke podrške brojnih imena poput Davida Alabe, Marka Arnautovića, Edina Džeke, Slavena Bilića… Svi su željeli da što prije ozdravi i vrati se na teren.

Brzina, dribling, lakoća s kojom igra fudbal…, sve to je bilo vidljivo upravo u meču protiv LASK-a u kojem je priliku dobio u posljednjih pola sata. Bilo je vidljivo i koliko svi u klubu cijene Huskovića koji se, s druge strane, ne osjeća zvijezdom i još manje tako ponaša.

“Mislim da me u Austriji danas najviše znaju po toj saobraćajnoj nesreći. Vjerujte da se detalja ni ne sjećam, niti želim, samo sam zahvalan Bogu što mi je omogućio da se ponovo bavim onim što najviše volim. Put do toga je bio mukotrpan. Dovoljno mi je samo sjetiti se da sam početkom godine nosio šine na nozi i da sam praktički učio ponovo hodati. Danas sam presretan kada god zakoračim na teren”, kaže Husković na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

ROĐEN U AUSTRIJI, VEZAN ZA BiH

Rođen je 2003. godine u Beču. Otac mu je iz Čajnića, a majka iz Brčkog. Njegovi roditelji morali su se odreći brojnih stvari da bi danas bio ono što jeste.

“Moj prvi klub u Austriji bio je Krems, nedaleko od Beča. Tada sam sudjelovao na turnirima raznim i već kao mlad zapao za oko nekolicini ovdašnjih klubova. Na kraju su roditelji upravo zbog mojih snova odlučili spakirati kofere i preseliti se u Beč. Iako smo brat i ja rođeni ovdje, u kući se uvijek pričalo na ‘našem’ i nikada nismo izgubili vezu sa Bosnom i Hercegovinom. Kada nisam bio profesionalni fudbaler i kada je bilo više vremena, jedva sam čekao raspust da idemo posjetiti porodicu.”

Husković sa 20 godina na leđima već ima skoro pedeset zvaničnih utakmica u dresu bečke Austrije. Projekat je kluba i jedan od najperspektivnijih igrača u toj zemlji.

“Ranije u Austriji nisu toliko davali šansu mladim igračima. Ipak, uslijed finansijske krize odlučili suda ‘poguraju’ nekoliko mlađih, među kojima sam bio i ja, tako da smo neočekivano brzo dobili priliku da se dokažemo na visokom nivou. To su Austrijanci sa divljenjem prihvatili. Kada je prije saobraćajne nesreće bilo opcija i da promijenim sredinu, nije mi se išlo jer sam smatrao da je upravo ovo klub u kojem se mogu dodatno razvijati kao igrač.”

KONTAKT SA MISIMOVIĆEM 

Bazen s igračima i talentima koje je Bosna i Hercegovina iscrpila iz dijaspore je golem. Naše je iseljeništvo u značajnoj mjeri posljednjih godina ‘nahranilo’ reprezentaciju. Od ‘Austrijanaca’ danas su Zmajevi Amar Dedić, Jusuf Gazibegović, Hidajet Hankić.

“Uvijek se radujem susretima protiv Salzburga, Šturma… Često me Dedić zadirkuje s pitanjem kada ću i ja zaigrati za Bosnu i Hercegovinu (smijeh).”

Da se radi o zanimljivom fudbaleru prepoznao je i Zvjezdan Misimović koji ga je kontaktirao. Ipak, priču oko igranja za Bosnu i Hercegovinu usporila je saobraćajna nesreća.

“Kontakt sa Misimovićem postoji i dalje. Lijepo mi je vidjeti kada se i u Bosni i Hercegovini spominje moje ime, ali da bi uopšte igrao za jednu reprezentaciju, moraš imati i kontinuitet. Bez toga ništa. Sve će ovisiti od onoga što budem pružao na terenu. Drago mi je da je danas u reprezentaciji moj bivši cimer Haris Tabaković koji ima ogromnu mentalnu snagu. Pokazao ju je kada su svi bili digli ruke od njega”, dodao je na kraju razgovora Husković.

Na odlasku ponosni roditelji kažu kako na Muharema ne žele stavljati pritisak niti se miješati u njegove fudbalske odluke. Najvažnije im je da ostane na zemlji, da radi kao do sada, a ne da sanjari o svjetlima reflektora ‘pozorišta snova’ i svemu atraktivnom što ide uz to. Bez rada talenat propada. Toga smo se bar nagledali…

(Reprezentacija.ba)