Život piše romane. Ovu često upotrebljavanu rečenicu ste sigurno čuli pregršt puta. Da, zaista nekada su životne priče nevjerovatne, neobične i nepredvidive. Jednu takvu ispisao je i Sanin Pintul, u rodnom Mostaru poznatiji kao Cana, koji je za vrijeme igračke karijere imao priliku da upiše i nekoliko nastupa za fudbalsku “A” reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Ni prvi ni posljednji, ali zasigurno jedan od rijetkih koji je imao priliku da zaigra protiv Brazila u Maunasu i čiji je zadatak bio da čuva, ni manje ni više, nego velikog Il Fenomena. Upravo se zahvaljujući “pravom” Ronaldu na kraju prodao u Brazil i postao ujedno jedini fudbaler iz Bosne i Hercegovine i prvi na ovim prostorima koji je zaigrao u zemlji sambe i fudbala.
Gdje je danas Sanin Pintul, pitamo ga odmah na početku razgovora.
– U Bernu! Nakon što sam igračku karijeru završio u Young Boysu, ostao sam tu i da živim, lijepo mi je. Jedno deset godina sam bio “out” iz fudbala, zasitio sam se svega, ipak sam cijeli svoj život u tome bio. Radio sam potpuno druge stvari, do 2011. godine sam držao i jedan lokal ovdje, ali na kraju čovjek shvati da ga najviše ispunjava upravo fudbal. Stekao sam sve potrebne licence, od C do Pro, ali nije se toliko lako probiti u ovom trenerskom svijetu. Prilično sam kasno ušao u to sve. Najbolje je tek kada završiš karijeru, dok te ljudi još znaju… Posljednji posao mi je bio u Konizu. Okej, jeste to niželigaš, ali je organizovano ovdje sve i u takvim klubovima, infrastruktura je na visokom nivou. Ko god iskoči, Young Boys ga uzme – priča Sanin Pintul za Reprezentacija.ba portal.
Pintul je iz čuvene mostarske liječničke porodice. Bio je dio najuspješnije omladinske generacije Veleža, zaigrao je i za prvi tim, a onda je sve stalo. Nestali su i snovi.
– Došao je rat i sve nas usporio. Faktički godinu dana nisam nikako igrao, nisam mogao doći do ispisnice, da bi me nakon toga fudbalski put odveo u neizvjesnost. Uslijedila je epizoda u Njemačkoj poslije koje sam se ponovo vratio u Bosnu i Hercegovinu, ali ne u Velež već u Željezničar, i to na nagovor novinara Sinana Sinanovića za vrijeme okupljanja reprezentacije u Velikoj Kladuši. Sada često imam običaj reći – Željo u srcu, Velež do groba. Zavolio sam mnogo Grbavicu i taj period mi je, iako se nisam mnogo zadržao, ostao baš ostao u lijepom sjećanju. Sa mnogim ljudima iz tog vremena sam i dalje u kontaktu. Imali smo dobru ekipu, počevši od Bišćevića, Adžema, Guše, Memića…
Poslije su uslijedile epizode u Brazilu, Turskoj, Švicarskoj. Probio je led. Prije njega niko s ovih prostora nije igrao u Brazilu.
– Ma, ko je mogao zamisliti da će me tamo put odvesti? To je život. Dođe utakmica prijateljska protiv Brazila koji je u sastavu imao sve same majstore. Ronaldo je tada bio kao danas Messi. Nisam se uopšte plašio toga da li ću se izblamirati i slično. Domaćin nam je tamo bio jedan Nijemac koji je radio za čuvenog menadžera Huana Figera. Rekao mi je prije utakmice “znaš za koga si zadužen, ako obaviš posao kako treba, ne sikiraj se”. I nisam. Štaviše, odmah nakon toga našao mi je ponude iz Brazila i Meksika. Nisam mogao odmah ići zbog ugovora sa Željezničarom, ali nakon pola godine odlučio sam se za odlazak u Brazil i nisam se pokajao.
Mnogi su bili iznenađeni zbog njegove odluke da ide u Brazil. Porodica ponajviše.
– Obično su Brazilci težili ka tome da idu u Evropu, a ja sam otišao tamo. Bilo je čudno. I roditelji su se pitali zašto sam donio tu odluku, ali opet ću reći, nisam zažalio. Upoznao sam toliko dobrih ljudi. Veliko iskustvo za mene. Athletico Paranaense je klub koji je imao priliku trenirati i Lothar Matthaus. Da vidite kakav kamp imaju. U sklopu njega je hotel sa bazenima, terenima, jedan dio je odvojen samo za talentovane klince koje skupljaju po Brazilu i koji uopšte ne idu u školu. Njihovo je samo da treniraju i igraju. Kao profesionalac nisam morao ni o čemu da brinem. Za vrijeme treninga stalno su uposlenici kružili sa kolicima na kojima su bili razni cijeđeni sokovi, tu je odmah i rentgen aparat ako se ko povrijedi, zubar, razna suplementacija. Ma… Nema dalje.
Najteže mu je, dodaje, bilo sporazumijevanje sa igračima.
– Gotovo niko nije znao engleski jezik, jedino sam mogao pričati sa Bernardom na njemačkom jer je jedno vrijeme igrao za Bayern. Većina tih igrača nije znala ni gdje je Bosna i Hercegovina, niti ih Evropa uopšte interesuje. Ali, zato znaju Južnu Ameriku i sve zemlje okolo poput Paragvaja, Čilea, Argentine.
Koliko je ponosan na duel protiv “pravog” Ronalda, toliko je i na igranje za “A” reprezentaciju Bosne i Hercegovine koju su u to vrijeme činili Musić, Bolić, Salihamidžić, Baljić…
– Kasnije kada sam otišao u Tursku, susretao sam se tamo sa Bolićem koji je igrao u Fenerbahčeu, pa Baljićem koji je nosio dres Bursaspora. Ma, imali smo mi baš dobre igrače i vrhunske profesionalce. Neću ni da nabrajam dalje, bojim se da ću zaboraviti nekoga. Često kažu kako Salihamidžić nije davao maksimum dok je igrao za reprezentaciju. To su gluposti. Imao sam sa njim dobar odnos, nije uopšte odbojan kako ga predstavljaju, ali imao je taj mentalitet – rad, rad i rad. On je mene poznavao i prije toga, iz vremena u Veležu, kada sam ja već bio u prvom timu.
Ne krije kako bi se jednog dana volio okušati i kao trener u bosanskohercegovačkom fudbalu koji pomno prati.
– Najveći je problem što treneri kod nas nemaju kontinuitet, kratko traju, strpljenja je malo. Ako bi se pojavila neka “zdrava” priča, svakako da bih bio zainteresovan, ali otom-potom. Sada ovako sa strane pratim sve i moram priznati da sam sretan jako zbog Veleža. Od dolaska Hasića do danas, baš su na dobrom putu i neće biti iznenađenje ako u dogledno vrijeme dođe i titula. Zaslužili smo je – poručio je na kraju razgovora za Reprezentacija.ba Sanin Pintul koju je svoju karijeru okončao u Young Boysu, danas klubu koji redovito sudjeluje u evropskim takmičenjima.
(Reprezentacija.ba)
