Dovoljno je reći Admir Vladavić. Mnogi će se složiti kako je jedan od najboljih fudbalera koji su iz Premijer lige otišli u inostranstvo i napravili zapažene karijere, bio je omiljen gdje god je igrao, naročito u Mostaru, a ostao je upamćen i kao veliki boem. I čovjek koji “ne mjeri dvaput prije nego što isječe”.
I dok će se jedni složiti kako ga upravo zbog stava mnogi cijene, sam tvrdi kako ga je to nerijetko znalo i koštati. A da može vratiti vrijeme, puno toga bi promijenio u karijeri na koju ionako može da bude ponosan. Bio je reprezentativac, u Žilini je kao stranac nosio kapitensku traku, a sve to na kraju je unovčio bogatim ugovorom u Red Bull Salzburgu koji je po uslovima usporedio i sa Bayernom.
– Kada se osvrnem na karijeru, pogledam šta sam sve napravio, ne mogu da budem nezadovoljan. Bilo je to poslijeratno vrijeme, nije kao danas… Ali, da bih neke stvari mijenjao – itekako! Volio bih da sam bio posvećeniji fudbalu, da sam ignorisao pojedine ljude oko sebe, pogrešne menadžere… Ima nostalgije za tim fudbalskim danima, što i nije čudo, čitav život trenirate, igrate utakmice i onda se probudite jedno jutro u kojem više niste dio toga. Sve polako nestaje, to je život, kaže Vladavić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Danas nastoji da “grijehe” koje je činio kao igrač, ne ponavljaju mladi fudbaleri koje trenira u omladinskoj školi Veleža. Maksimalno se posvetio poslu, uči, edukuje se.
– Već neko vrijeme sam u omladinskoj školi Veleža. Vodio sam najprije kadete s kojima sam osvojio prvo mjesto u kantonalnoj ligi, a sada sam zadužen za pionirsku selekciju koja se takmiči u najvišem rangu. Ide, zadovoljan sam, posvetio sam se maksimalno. Vidim se u budućnosti kao trener. Bilo je i onih koji su u prošlosti bili skeptični da ću ikada postati igrač, pa, eto, postao sam. Najljepše mi je, naravno, u mom Veležu koji mi je dao sve u životu, ne mislim na materijalno i finansijski nego kao čovjeku, igraču. Tako odgajam svoju djecu, tako je odgajao i moj otac mene.
Složit će se Vladavić kako je danas na bh. terenima sve manje kvaliteta, osobito u omladinskim pogonima, sve je manje fudbalera za veće domete. Zbog čega, pitamo ga.
– Općenito je puno nestručnih ljudi. Da ne ispadne sada da mislim da sam najpametniji, ali, eto, pogledajte. U fudbalu su pretežno oni koji nisu iz fudbala, u politici su oni koji zapravo nisu ni političari. Dok sve to ne postavimo na svoje mjesto, struka struci, neće biti ni kvalitetnih igrača ni kvalitetne lige. A malo je i djece koja ‘grizu’ da uspiju. Nažalost, odrastaju uz internet misleći da je karijeru napraviti lako gledajući majstorije Ronalda, a ne znaju koliko iza toga stoji truda. Danas u Sarajevu, Željezničaru, Širokom Brijegu…, maltene može svako trenirati, nema ni selekcije, dodaje Vladavić.
U njegovo vrijeme je, kaže, bilo puno boljih igrača u Premijer ligi koji su igrali za daleko manje novce.
– Sada se ulaže daleko više. Danas čujete došao igrač u Sarajevo, Željezničar ili neki treći klub i ima platu 10-15 hiljada. U moje vrijeme niko ni blizu nije imao, a bilo je puno boljih igrača. Garantujem. Joj, pa znate li kakve partije morate pružati za taj novac? Vidite li na stadionima danas majstorije, neki potez? Ne vidite, nema se šta vidjeti, nije to fudbal na koji smo mi navikli. Ranije sam prozivao Azmira Husića ne zato što ga mrzim. Pohvalno je što ulaže novac, čuo sam isto tako mnogo dobrih stvari o njemu, da pomaže ljudima, ali fudbal je nešto sasvim drugo. Sa stavom ‘kupit ću ovog, kupit ću onog’ nećeš i ne možeš biti prvak. Isto tako je razmišljao i Nijaz Gracić u Olimpiku, dovede trojicu igrača i misli to je to. Ne ide, mora biti strategija, mora se materija poznavati.
Vrhunac Vladavićeve karijere bilo je igranje za Žilinu i Red Bull Salzburg. Naročito pamti utakmice u Ligi prvaka.
– Često me pitaju kakav je Salzburg bio u moje vrijeme, a ja kažem takav da nisi morao u Bayern ići. To je toliko organizovan klub sa nevjerovatnom infrastrukturom, novcem… Ma, sve što ide uz veliki klub. Drago mi je vidjeti sada našeg Amara Dedića da igra važnu ulogu tamo. Nakon Salzburga može ići samo naprijed.
Prije nego što će doći u Salzburg dobijao je i pozive iz Bundeslige. Zov austrijskog novca je, ipak, bio jači.
– Ma, bilo je svega, spominjali su se Wolfsburg, Hannover… San mi je bio igrati u Bundesligi, to mi je ostala neostvarena želja i možda, eto, životna greška što nisam otišao u Njemačku.
Nekoliko godina je bio član i fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Sarađivao je sa Sliškovićem, Blaževićem i kratko sa Sušićem.
– Baka je veliki gospodin, veličina, dovoljno je spomenuti to što je jednom Zidaneu bio idol u prošlosti. Anegdote o njemu se i dan-danas prepričavaju. On me je ujedno i prvi pozvao u reprezentaciju. Sušić… Dovoljno je uzeti u obzir to što nas je odveo na Svjetsko prvenstvo, ali o njemu ne mogu puno govoriti jer nismo puno ni sarađivali, dok je Ćiro bio posebna priča. Volio sam više njegovu laž nego nečiju istinu. Od njega sam mnogo naučio kroz razgovore, treninge, imao je baš harizmu i za mene je definitivno uz Sliškovića jedan od najboljih selektora koje je naša zemlja imala.
Nada se da će velike stvari kao selektor napraviti i Sergej Barbarez, iako naglašava da se određene stvari moraju mijenjati kada je u pitanju odnos prema državnom dresu.
– Nije me iznenadilo što je Sergej postavljen za selektora. Trebaju nam takvi ljudi, patriote, neko ko ima autoritet i ko na igrače može prenijeti kako se treba nositi dres reprezentacije. Generalno je to naš problem. Možda će neko reći Vladavić ovo, Vladavić ono, ali naš je problem što ne volimo zemlju. Nebitno je odakle si, koje vjere, država se mora voljeti. Čitam skoro kako golman Kovačević neće braniti za Bosnu i Hercegovinu nego za Srbiju… Iako je nebitan, to je pošteno, bilo je i onih koji su igrali za nas samo za to što nisu mogli za druge zemlje, podvukao je, uvijek otvoreni, Vladavić.
(Reprezentacija.ba)
