Željo je jedan od rijetkih brandova u BiH koji ima simpatije na svakom dijelu države i pred koji čista obraza se može staviti prefiks “bh”. Broj članova kluba, prodanih dresova, te potpuno rezultatima kluba dijametralno pune tribine Grbavice to potvrđuju. A navijači Želje ne staju samo na kupovini ulaznica, pa kada treba od Kanade do Australije skupe i milione KM za izgradnju tribine, ili kroz par sedmica akcije upumpaju finansijsku injekciju veću nego i najveći sponzori kluba.

A onda još tom brandu dodate supervrijedne nekretnine. Pa onda i fantastičan portfolio omladinskog pogona u kojem stoje igrači koji su igrali lige petica Džeko, Zukanović, Gojak, reprezentativci Šehić, Hajradinović, Hadžiahmetović, Zolotić…

Ako bi zanemraili navijački rivalitet u kojem je smrtni grijeh priznati bilo kakvu superiornost suparnika, gotovo da nema argumenta a da se FK Željezničar ne proglasi najpopularnijim klubom u Bosni i Hercegovini.

Na osnovu svega toga, da niste upućeni nimalo u fudbalska zbivanja rekli bi – pa to je klub koji na godišnjoj razini donosi milione maraka profita. Ali situacija je već godinama potpuno drugačija. Zašto?

Razloga je mnogo, posebno onih organizacionih i administrativnih, ali temeljni problem današnjeg Željezničara je poprilično prevaziđen način rada sa mladim igračima. Jer klubovima kao što je Željezničar transferi mladih igrača donose najveći profit, ali i rezultat. A taj dio bi i sa ovakvo (ne)uređenim klubom mogao biti na višem nivou.

Da je u Želji stanje potpuno alarmantno najbolje pokazuje primjer dva igrača koji su 2019. Godine dovedeni na Grbavicu kao vjerovatno u tom trenutku dva najveća talenta bh. fudbala. To su bili Sedad Subašić i Amar Mehić. Da premotamo film pet godina poslije – Subašić je nakon “seljakanja” po Premijer ligi BIH trenutno bez kluba i pred povratkom u drugu ligu, a Mehić igra za njemački amaterski klub “Bosna Aachen”. Strašno!

Kako je došlo do toga da ubijemo ove supertalente, koji bi u drugoj državi danas bili već igrači “milionskog” kalibra. Pa možda je najbolje objasnio turski košarkaški as Mirsad Jahović Turkcan koji je danas uspješan fudbalski menadžer, između ostalog zaslužan za transfer Edina Džeke u Fenerbahce.

“Nije dovoljno samo dovesti igrača u klub. Moja agencija igraču osigura i nekoga ko će stalno biti sa njim – najčešće nekog bivšeg igrača, zatim psihologa ili life coacha, individualne trenere, a na to sve imaju i priliku i obavezu da osim engleskog jezika uče još jedan strani jezik.” objašnjava Jahović.

U Željezničaru su ova djeca bila prepuštena praktično sami sebi. Obavite trening sa klubom, popijete potom negdje kafu sa nekoliko saigrača sa kojima ste bliži i onda odete u iznajmljeni stan da jedete lošu hranu i do kraja dana čitate komentare na formumima i portalima koji vas ubijaju. Još nekoliko psovki sa tribina na utakmici ili ne daj Bože prije i poslije treninga na stadionu, i vi ste psihički ubijeni.

“Dres Željezničara je težak tonu. Ovdje da bi uspjeli morate biti stvarno izuzetno jake glave ili potpuno neosjetljivi. Posebno ako dođete iz manje sredine, gotovo da je nemoguće da se izborite sa pritiskom. Nama je u moje vrijeme bilo lakše, svi smo bili klapa, družili se, podržavali jedni druge. Danas su ovi igrači osamljeni, ne druže se međusobno, poneki popiju kafu zajedno, a i tad više gledaju u telefon na društvene mreže i šta se piše. Nije im lako” poručio je prije par godina legenda Želje Mirsad Bešlija.

Isto je i danas.

Slično iskustvo ima i Madžid Šošić koji je iz Želje “na vrijeme” pobjegao u Hajduk:

“Imamo mnogo talenata, ali sa njima se mora bolje raditi. To je bio i jedan od osnovnih razloga zašto sam otišao iz Željezničara u Hajduk. Tamo su me dočekali mnogo edukovaniji treneri, i mnogo bolji i kvalitetni rad. Mislim da bi Željo, ali i drugi klubovi, trebalo da uzmu za primjer takve klubove i onda ćemo sigurno imati puno više igrača koji igraju na visokom nivou. Opet kažem, talenta sigurno ne nedostaje, ali on sam po sebi nije dovoljan”.

I šta uraditi?

Ne čini se ni kao rješenje dovođenje preskupih izvikanih eksperata iz Srbije ili Hrvatske kao što ih je u posljednjih par godina na čelu akademije nanizao FK Sarajevo. Eksperata koji na kraju krajeva nemaju nikakav motiv za borbu sa vjetrenjačama koju nosi naš fudbal, osim da zarade platu. Budu tu godinu dana, “na kazan” dovedu još par prijatelja trenera ništa boljih od onih koje klubovi već imaju, i odu.

Ali… U Bosni i Hercegovini ima puno sjajnih mladih potencijala da postanu veliki treneri. Tim ljudima je potrebna edukacija u stranim klubovima, barem onim u Hrvatskoj, Sloveniji ili Austriji, da tamo nauče i donesu nazad stečeno znanje. Jer ih u BiH više, izgleda, nema ko naučiti.

Sa strane klubova potrebno je da se tim igračima omoguće sredstva da provedu po godinu dana u Dinamu, Lokomotivi, Osijeku, Olimpiji, Mariboru, Wolfsbergeru, LASK-u. Klubovi moraju i na odgovarajuće sportske pozicije dovesti vojnike kluba, ali ne one istrošene koji dok provode koji sat u klubu – jedva čekaju sjesti na piće sa društvom, nego one koji vole i znaju šta je fudbalski rad i koji su i u poznijim fudbalskim godinama još uvijek gladni uspjeha, a takvih definitivno ima.

I na to od države je potrebno donijeti pravni okvir po kojem bi se ulaganje u omladinski sport smatralo poreskom olakšicom. Ali uz stroge kontrole i isključivo potrošeno na “made in BiH” trenere i igrače, infrastrukturu koju niko ne može “odnijeti”.

Kada je riječ o Želji, opstane li saradnja sa saudijskim projektom, prvi potreban potez bi bio slanje mladih trenera na edukaciju u klubove bliske ovom projektu.

Ne zaboravite, upravo je Željezničar čak i iza rata stvarao konkurentne mlade igrače, ali zahvaljujući tadašnjem znanju trenera, koje tada još nije bilo u zaostatku za europskim trendovima. Danas smo decenijama iza.

(Reprezentacija.ba)