Od svih pohvala posebno mu gode od legendarnih kolega Milojka Pantića i Bože Sušeca. Rekli su kako je jedini od komentatora koji bi se po kvalitetu mogao svrstati među onu staru gradu. Uistinu je Sabahudin Topalbećirević sinonim sportskog novinarstva u Bosni i Hercegovini. Iza njega je nekoliko hiljada prijenosa, njegov glas se čuo s najprestižnijih događaja, a naročito smo se uz njegove komentare tugovali i radovali gledajući utakmice reprezentacije.
Ljubav prema poslu s godinama je sve veća. S istim žarom i posvećenošću pristupa svakom zadatku, a naročito nadolazećem Simposaru na kojem će premijerno prikazati svoj najnoviji film o legendi evropske i svjetske košarke Toniju Kukoču. I ove godine simpozij koji organizuje će ugostiti najeminentnija sportska imena iz regije. I šire. Dolazak je najavio i jedan od najboljih trenera u istoriji fudbala, legendarni Marcelo Lippi.
Potvrdio je to i sam Topalbećirević u velikom razgovoru za Reprezentacija.ba portal u kojem je otkrio i brojne pikanterije iz svoje bogate karijere satkane susretima sa Fergusonom, Mourinhom, Modrićem, Rooneyjem, Ćirom, Baljićem… Na početku dotakao se svoje odluke da više ne komentariše utakmice reprezentacije, donio ju je nakon neutemeljenih kritika i komentara kako je za loše rezultate krivac upravo on…
– Sa godinama se čovjek mijenja, počinjemo sebe više voljeti i cijeniti. Tako i ja. Nakon strašnog linča kojem sam bio izložen i targetiran kao najveći krivac za neuspjehe reprezentacije, donio sam odluku da više neću za BiH prenositi utakmice. Znam da je to iracionalno, dobio sam puno više poruka podrške, ali kada vidite da to ima utjecaj na vašu porodicu, djecu koja su tada bila u osjetljivim tinejdžerskim godinama, dileme nema. Ja sam naučio da sam pod lupom javnosti, da se broje moje i greške mojih kolega, a to je posebno postalo izraženo dolaskom društvenih mreža gdje je dovoljno da neko ima internet vezu, da je naučio da piše sva slova i već misli da ima pravo na mišljenje o svim mogućim i nemogućim temama. Kada sam rekao da je odluka bila iracionalna, dovoljno je samo reći ko je sada kriv za neuspjehe reprezentacije. Ok, evo mene nema, ali zašto i dalje gubimo? Ko je sada peh? Ja kada god putujem, kako kroz našu zemlju, tako i susjedne, uvijek upoznam toliko dobrih ljudi koji me zaustave, pozdrave se, neskromno kazati ali rad koji je u proteklih 30 godina ostavio kod ljudi veliki pečat i njega niko ne može uzeti. Bilo je i onih koji su me vrijeđali preko društvenih mreža i potom se izvinjavali. Kako je to Edin Džeko rekao jedne prilike kod Senada Hadžifejzovića – svima sam halalio, zaista jesam. Nije se rodio ko je svima ugodio. Najbolji su ljudi koji u sebi pobijede ljubomoru i zavist, a šanse su uvijek oko nas, samo ih treba uhvatiti, priča Topalbećirević.
Možete se pohvaliti i filmskim ostvarenjima o Draganu Džajiću, Ivici Osimu, Miroslavu Blaževiću. Za “Našu brazilsku priču” mnogi kažu da je dokument koji pokazuje cjelokupan put do historijskog Svjetskog prvenstva. No, spremate još nešto zanimljivo, zar ne?
– Kada govorim o tim filmovima, vidim da je to sada popularno, mnogi rade, snimaju, pitanje je samo s kojom dozom profesionalizma. No, svako ima pravo… Što se tiče tog novog projekta, istina je, vrlo brzo će premijeru imati moj najnoviji film o velikom Toniju Kukoču. Zna se šta je sve osvajao i šta njegovo ime u svijetu košarke predstavlja. Mi smo generacijski jako blizu. U periodu korona virusa smo prvo uradili jedan dobar intervju, održavali smo kontakt, da bi mu jedne prilike predložio da uradimo jednu priču po uzoru na prethodne. Na početku i nije bio toliko raspoložen, ali onda je pristao. Rekao mi je da se uvijek rado sjeća ovacija koje je doživio u sarajevskoj Skenderiji, prvi put protiv Bosne, a drugi, u jednoj revijalnoj utakmici.Oduševilo me njegovo interesovanje koje je pokazao u toku cijelog tog procesa snimanja, što mi je jako puno pomoglo. Uvijek bi došao s nekom idejom – znaš Baho, sjetio sam se toga i toga, hajde da uzmemo i od njega izjavu. Ili ako nisam imao neki broj telefona, on bi intervenisao. Stalo mu je da ovo bude autentična priča, o Toniju kakav zaista jeste, skroman, marljiv, čovjek koji je sve postigao, isključivo svojim radom, a ja kad radim onda to treba da bude na najvećem mogućem nivou. Mnogo truda, putovanja, više od 30 sagovornika, velikih košarkaških legendi koji su govorili o Toniju u Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Chicagu i Miamiju. Jedva čekam premijeru, možda i najviše do sada, iako ne zanemarujem ni prethodne. Sjajno je bilo iskustvo raditi u Americi sve to snimati. Danas Toni najviše vremena u Chicagu provodi igrajući golf a na tabli u klubu gdje igra stoji da je i tu tri puta zaredom prvak. Pomislio sam, pa čovječe, ti si prvak u svemu što dohvatiš. Kažu i da je Toni svojedobno stoni tenis igrao fantastično, a kao i svaki Splićanin prvo je trenirao „balun“ u Hajduku.
I ove godine organizirate Simposar, sportsko-stručni događaj, koji tradicionalno okuplja najveća imena u regionu. Film o Kukoču će u septembru upravo tu imati premijeru.
– Gledajući cijelu karijeru, taj Simposar je nešto na što sam naročito ponosan. Do sada je bilo 11 simpozija, više od 150 ljudi iz svijeta sporta, a ko je god dolazio, najmanje je bio jugoslovenski prvak. Sad zamislite koje su to ljudske i sportske gromade. To nije skup da bi se ljudi grlili i ljubili, to je skup da ljudi nešto nauče. Žalosti me kada dovedem ljude koji su specijalisti u nekim sportovima, poput, recimo, čovjeka koji je trenirao LeBrona Jamesa ili Jean Tigana i na predavanje dođe jedva 50 ljudi. Prvi dan uvijek bude dobro, ljudi malo i požele, ali sada sam odlučio da promijenim sistem. Sada će se naplaćivati sve to, pa ko želi, neka izvoli. Možda kada plate, ljudi počnu i da cijene jednu takvo iskustvo. Jer rad na sebi, neprestano sticanje znanja i iskustva, trebao bi biti imperativ svima nama. Prvi ste koji će saznati da sada u Sarajevo dovodim i Marcela Lippija. Doći će na Simposar sa svojom suprugom Antonelom, pa Massimo Franchi koji je direktor u izboru “Golden Boyja Awards“, ljudi iz HNS-a koji ćepokušati da prenesu iskustvo kako njihova reprezentacija uspjeva da ostane u samom svjetskom vrhu fudbala pored Argentine, Italije, Brazila, Njemačke itd. Ko želi da nauči nešto o sportu generalno Simposar je genijalna šansa za tako nešto. Ako to ljudima nije interesantno,onda imamo problem. To će sve biti u hotelu Hills.
Dugogodišnji rad je donio i brojna poznanstva. Često kažete da je najvažnije biti uporan, ali ne dosadan. Postoji li neko od velikih zvijezda ko Vas je oduševio svojom jednostavnošću i kakva je općenito perspektiva posla kojim se bavite?
– Kada sa velikim ljudima pričaš, shvatiš da što su više uspjeli u životu, oni su sve jednostavniji. Baš sam imao priliku da prije nekoliko dana preko videopoziva razgovaram sa vlasnikom Chicago Bullsa. Zamislite šta je to, dovoljno je čovjeka ‘proguglati’ pa vidjeti ko je i šta je, a on – ne može biti jednostavniji. To je razgovor kao sa nekim prijateljem, u redu tad i tad imam vremena, tu sam na raspolaganju što god vam treba… Ma, oduševio sam se. Zato obično mladim novinarima kažem da je najvažnije da stvaraju konekcije, da stalno uče i nadograđuju svoje znanje. Koliko njih danas na taj način gradi svoju karijeru? Ne volim da „ružim“ novinare, znam da su slabo plaćeni i znam u kakvim uslovima rade. I na to sve nismo mi sportska zemlja a toliko se busamo u prsa . Znam i kakvi ljudi rade u pojedinim klubovima, kako su došli tu i kakvo je zapravo njihovo (ne)znanje o organizaciji kluba i svemu ostalom. Zato me takvo stanje i ne čudi. Uopšte nemam ni živaca da više idem na press konferencije.
Putujući po hotelima ste proveli barem šest-sedam godina života. Iza sebe imate preko 4.000 prenosa. Čuvate li uspomene na sve te događaje, recimo, dresove?
– Mogao sam vjerovatno biti rekorder po broju dobijenih dresova, ali nisam ih čuvao, poklanjao sam raji. Doduše, imam jedan, drag. Moj sin Emir trebao se raditi 11. oktobra 2003. kada se igrala ona utakmica protiv Danske, supruga Amra je imala termin, da bi se na kraju porod desio tri dana ranije. Svi igrači koji su igrali tu utakmicu su se potpisali i poklonili mi dres koji me, eto, podsjeća i dan-danas na to. Neviđena je to atmosfera bila. I Bola (Elvir Bolić, op.a) mi je priznao da nikada takvo podhrtavanje tla nije osjetio na utakmici a igrao je i velike Turske derbije. Imam puno akreditacija sa velikih svjetskih događaja. Imo sam sreću da sam bio na 22 finala Lige prvaka, ukupno u s raznim sportovina blizu 80 finalnih utakmica sam radio ili gledao uživo.
Pamte se posebno i reportaže o Barbarezu, Boliću, zatim o Baljiću u vremenu kada je nosio dres velikog Real Madrida…
– Državna televizija u to vrijeme je bila toliko gledana da sam veću popularnost osjećao u Osijeku ili naprimjer Splitu. Radilo se baš. Kada smo išli kod Balje, dobro se sjećam sa Senadom Hadžifejzovićem sam se dogovorio da filmu damo ime “Kraljević Baljić”. U zgradi u kojoj je živio još su stanovali Jimmy Floyd Hasselbaink, pa Roberto Carlos… Biti igrač Real Madrida je nešto nevjerovatno, šteta je što Baljić je imao taj peh s povredom, jer zaista je bio igrač za takav klub. Kada je Roberto Carlos poslije dva mjeseca vidio kako izvodi slobodne udarce, prišao mu je i rekao da će se mijenjati, da će onšutirati samo s veće udaljenosti. I na kraju pred utakmicu s Barcelonom, za koju je bio uvršten u prvu postavu, povrijedi se i sve krene nizbrdo. Pauzirao je godinu dana i nikada nije mogao poslije vratiti se na stari nivo. Ne treba zaboraviti i da je osvojio Ligu prvaka. Neki kažu da je bio na klupi, okej, budite i vi onda. Ako možete. I Bolić je bio fenomenalan, doživio sam da mi taksisti u Turskoj neće da naplate vožnju kada spomenem njegovo ime, a jako popularan je bio Barbarez u Hamburgu. Kada sam radio priču o Barbarezu 2005. godine, početku te reportaže ide dio u kojem navijači HSV-a pjevaju o njemu pjesmu. Ma, to su sve fenomenalni momci.
S posebnim emocijama uvijek pričate o legendarnom Ćiri Blaževiću. Imali ste poseban odnos. Kažu kako je nerijetko slušao i vaše savjete dok je vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
– Uz Ivicu Osima mi najviše nedostaje. Bio je toliko pametan i mudar, od svakoga je volio da nešto čuje, nebitno jesi li mlađi ili stariji. Surova i čista inteligencija kojom je na kraju i izvukao našu reprezentaciju iz ponora u kojem je bila. Ima jedna anegdota. Dok sam se spremao za Olimpijske igre u Pekingu, nazvao me je i rekao mi da se nađemo u “Inat kući”, nasamo. Došao sam, a on kaže: Napiši mi 25 fudbalera za koje ti misliš da bi trebao zovnuti, ali nemoj me zaj**** (smijeh). I hajde, dobro, pomislim. Tražeći samo one najbolje stavim na popis a pisao sam na papirnoj salveti (hahaha) Misimovića, Džeku, Spahića, Hasagića, dakle samo najbolje a ne one koje bi postavljali menadžeri. I nekoliko dana kasnije kada sam već otputovao u Peking na olimpijske igre, u tri ujutro zvoni telefon, a na drugoj strani – Ćiro. Kažem mu ja: čovječe, druga je vremenska zona, spavam, a on se smije i kaže da nas je neko ipak „provalio“ i vidio zajedno. Valjda je na press konferenciji jedan od novinara pitao je li vam to Baho pisao spisak. A on, mangupski, kako je savršeno dobro znao, odgovorio kroz smijeh: ‘Jok ti ćeš, ko će nego Baho’. Toliko je imao neko povjerenje u mene, imali smo dobar odnos. Što je i rezultiralo snimanjem filma o njemu. Jer znam da Ćiro nije slučajno izabrao mene da ispriča svoju životnu priču, faktički pred samu smrt. U dubini srca je bio baš Bosanac. Nekima je bilo i krivo što je to toliko isticao.
Mnogo vremena ste provodili i u razgovorima sa još jednom legendom, našim Ivicom Osimom?
– Od Osima sam najviše naučio. Sa njim sam satima razgovarao o fudbalu. A njega je samo to zanimalo. Ako je imao dobrog sagovornika, mogao je cijelu noć provesti pričajući o taktici, igračima, klubovima. Toliko inteligentnog čovjeka nikada nisam upoznao. Imao je onaj svoj smisao za humor, kakav mogu imati samo inteligentni ljudi. Osim mi puno nedostaje.
Zanimljiva je priča o i Luki Modriću, o tome kako ste ušli u kamp Tottenhama dok su svjetske televizijske kuće čekale ispred ‘loveći’ Davida Beckhama koji je u to vrijeme po povratku iz Amerike održavao formu sa Spursima.
– To je bilo kada je tek Džeko otišao u Manchester City. Bio sam na njegovoj debitantskoj utakmici. Uh, srce mi je baš bilo kao Trebević gledajući kako navijači u njihovom fan shopu kupuju masovno dresove s Edinovim prezimenom i desetkom na leđima. Voljeli su ga tamo. I danas sa žalom kažu kako je fenomenalan napadač čiji kvalitet nisu posve iskoristili. I tako u cijeloj toj priči do izražaja dođe novinarska žica i ideja da ‘skoknemo’ do Londona. To uopšte nije bilo u planu, ipak su to dodatni troškovi. Dođem preko prijatelja do Modrićevog broja koji mi je kazao kako mu je zadovoljstvo što se čujemo i da je slušao moje prijenose dok je igrao u Zrinjskom. Odmah je je pristao na razgovor, rekao je da dođemo do Londona i da će sve biti sređeno. Sjednemo snimatelj Eldin Palata i ja u voz i dođemo do Londona ni ne sluteći da će s Tottenhamom trenirati Beckham. Da ste to vidjeli… Cijeli ulaz je bio blokiran, a ispred stotinu kamera. Svi ga žele snimiti. Razmišljam, kako ćemo ući, pogledaj TV ekipa, novinara i kamera. Priđem kućici i kažem samouvjereno, dobar dan, ja sam Baho Topalbećirević. Živo me zanima šta je Englez pomislio (smijeh). Kažem, imamo dogovoreno sa gospodinom Modrićem. Gledaju novinari okolo, gledaju i u mog kolegu snimatelja koji nosi kameru staru 15 -tak godina a kod njih sve nove ali, snalažljivi prolaze. Doduše redar je brzo našao na spisku naša imena, jer je Modrić najavio naš dolazak, i pustio nas pored začuđenih novinara. Napravio sam s Lukom sjajan intervju od sat vremena, kasnije smo otišli i na ručak, odličan je dečko. Uostalom, u eri Ronalda i Messija Luka ima Zlatnu loptu. Šta reći.
Možete se pohvaliti i da ste razmijenili nekoliko rečenica s velikim Alexom Fergusonom. Poznati ste kao veliki navijač Manchester Uniteda.
– Bilo je to nakon utakmice između Manchestera i Milana. Pobjednički gol je postigao Rooney u zadnjoj minuti. Kako sam imao pristup svugdje, nakon utakmice baš smo se prijatelji i ja fotografisali s njim, a onda se pojavio čovjek kojeg najviše volim – Sir Alex Ferguson. Priđem mu, pitam za fotografiju, pristane, zagrlimo se , zahvalim se… A onda koji trenutak kasnije mrak na oči. Baterija na telefonu je izdala baš u tom momentu jer je prijatelj skoro cijelu utakmicu slikao ili snimao, kao i taj cijeli dan po gradu. Poludio sam. E, ta mi fotografija još nedostaje. U narednih 20 dana u Americi napravit ću najjaču sliku na svijetu (smijeh). Neću ništa otkrivati.
Nemoguće je da ne spomenemo i reprezentaciju koja je, još uvijek, zvanično bez selektora. Navijači prizivaju imena poput Vahida Halilhodžića, Vladimira Petkovića… Je li to realno?
– Lično sam očekivao da bi Halilhodžić sada mogao postati selektor, polako se približava i kraj te njegove velike karijere, a ovo je i njegova država. Mislim da ta imena objektivno nisu nedostupna. Ne mislim da je novac glavni razlog. Ako se plasiraš na veliko takmičenje, zna se kakav je novac u igri i onda nikoga nije teško platiti. Morate znati da je biti selektor jedne zemlje velika stvar. Ranijih godina nama su se nudila velika imena, nemojte da se potcjenjujemo, pitanje je samo koliko ko šta želi i da li neko može doći do nekoga. Doduše bilo je nebuloza kao otvaranje konkursa . Kakav crni konkurs… Znate kad bi se ozbiljan trener na takvo nešto javio? Nikad. Naravno da imam svoje mišljenje i znam ko bi u ovom trenutku bio idealan kandidat, ali više ne želim biti blizu toga niti želim davati komentare na tu temu. Šta jedan reprezentativni uspjeh znači za zemlju uvjerio sam se u Brazilu. Do tada kada se spominjala Bosna i Hercegovina ljudi su mislili da govorim o Boliviji ili Bocvani. Znate šta me boli najviše? Gdje god da odem, samo me pitaju za reprezentaciju i to mi je posebno teško. Koliko se samo voli reprezentacija, ne samo fudbalska, sve i jedna, ali iskreno fudbal je fudbal. I još naredno prvenstvo je u Njemačkoj, možete zamisliti samo kako bi izgledale tribine kada bismo igrali, a BiH ima nevjerovatne navijače.
Da li bi Meho Kodro bio dobar izbor? Prema posljednjim informacijama, upravo je pala odluka na njega.
– Ja to ne mogu znati. Čitam, vidim da je navodno on najbliže tome, želim mu sve najbolje kao legendi našeg fudbala, ako postane. Da mene pitate, najsretniji bih bio da na tom mjestu vidim Vahida Halilhodžića. I znate ko mi je još zanimljiv? Sergej Jakirović. Ozbiljan je trener. Sjajno je radio u Zrinjskom, a onda nastavio i u Rijeci. I u svojim izlaganjima je pedantan. Dobar, dobar. Čudi me kako se niko nije sjetio Safeta Sušića koji je do sada jedini koji nas je odveo na veliko takmičenje. Spominje se i Baždarević koji je procentualno gledajući imao najbolji skor ali mu je kao i Sušiću glave došao Kipar. Gledajući igrače, uvjeren sam da ova reprezentacija ima perspektivu. Džeki ne može niko pera odbiti, Ahmedhodžić je sad u Premiershipu, Hadžiahmetović u Bešiktašu, Tahirović u Ajaxu… I ovaj ‘mali’ Dedić je čudo. Podsjeća me na Roberta Jarnija i pitanje je samo vremena kada će i on završiti u nekom od najvećih klubova današnjice.
Gdje je i šta radi Nathan Ellington? Jedne prilike ste predlagali reprezentaciji tamnoputog fudbalera koji je u to vrijeme igrao za Watford, u Championshipu, a sa državnim timom povezivala ga je činjenica da je – tuzlanski zet. Njegova supruga je Alma.
– To je tužna priča s ove distance, za pojedine novinare. Čovjek je igrao u Engleskoj, davao golove i saznao sam preko porodice njegove supruge da ne bi imao ništa protiv da igra za nas. Pomislio sam, odlična priča, a može nam i pomoći jer bila je situacija da baš nismo imali napadača. Došao bi kao suho zlato. Otišao sam tamo, napravim za emisiju “60 minuta“ reportažu, a onda su moji tzv. prijatelji da ne kažem kolege odjednom počeli da komentarišu kako je to neki Bahin dogovor. To mi je pokazalo pakost i zlonamjernost pojedinaca koji se predstavljaju kao prijatelji. A sve su drugo, samo to nisu. Era društvenih mreža je mnoge ogolila. Nathan je bio upoznat s tim. Sam je kasnije digao ruke od toga smatrajući da ne treba ni biti u reprezentaciji ako ljudi smatraju da nije potreban. Nažalost…
Zanimljiva je i anegdota vezana za predsjednika Aliju Izetbegovića. Nakon čuvenih kvalifikacija za Eurobasket 1999. i velikih pobjeda protiv Hrvatske u jednom trenutku stigao je telefonski poziv od tadašnjeg predsjednika. Javili ste se, niste znali ko je na drugoj strani veze.
– Svi smo bili tad u transu, pjevamo i odjednom zvoni telefon. Nepoznat broj. Dobro veče, Alija je. Ja pomislim na prvu da je jedan Alija iz raje, policajac, odgovorim: O, paša moj, kakav si? Kad finim glasom s druge strane Alija pojašnjava da je predsjednik i tihim glasom pita da li može dobiti selektora da čestita. Bilo je tih scena zanimljivih baš. Teško se svega i prisjetiti.
Bilo je sjajnih prenosa sa košarkaških utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine – „kakvu ruku ima taj čovjek“ Neno Marković, titula prvaka Evrope, Musina generacija i Vaše suze, pjesma sa Nurkićem i ostalim igračima u autobusu nakon pobjede nad Slovenijom…
– Za košarkaše me veže mnogo lijepih uspomena. Od 1993. godine sam prenosio i žene i muškarce, generaciju za generacijom. Bilo je pobjeda, naravno i poraza ali pobjede protiv Hrvatske, Litvanije sa Nenom Markovićem, Avdićem, Bećiragićem, Firićem se ne mogu zaboraviti. Kadetska reprezentacija je posebna priča i ta titula i doček i organizovanje prijenosa i dan danas stojim iza toga da bez mog Emira, Senada Hadzifejzovića i mene ne bi bilo nikakvog dočeka niti prijenosa. Zašto? Objašnjavao sam to nekoliko puta. Bio sam na odmoru sa porodicom, a moj Emir je svaki dan gledao utakmice naše reprezentacije na nekom YouTube kanalu. U jednom trenutku mi je rekao, da vidiš babo kakva su ekipa, oni će nešto osvojiti. Odgledam sa njim jednu utakmicu i shvatim o čemu priča. Brzo reagujem, nazovem Senada, otkupimo prava za prijenos preostalih utakmica, prekinemo odmor, vratimo se u Sarajevo, a sve ostalo je poznato… Siguran sam da osim porodica ove djece niko nije ni znao da su oni otputovali na Euro, niti se oni čija je to obaveza nisu potrudili da osiguraju da gledamo kako ti, tada dječaci predvođeni Josipom Pandžom, pišu historiju. Da nije bilo prijenosa, na dočeku bi bilo nekoliko stotina ljudi, ovako je bilo ne 50 kako su neki pisali nego 100 hiljada ljudi. Dokaz koliko ovoj zemlji trebaju pobjede.
Prošle godine na Evropskom prvenstvu nakon utakmice kada imate blic intervjue i kada vam čelnici FIBA-e dozvole da dovodite jednog po jednog košarkaša ja dovedem pet i zapjevamo „Bosnom behar probeharao“ uz čudne poglede ljudi iz FIBA-e. Pa, nakon toga u autobusu na telefonskoj liniji sa Halidom Bešlićem koga je nazvao Jusuf Nurkić pjevamo pjesmu „Pamtiću te“. Sve su to sjajne i velike uspomene.
U medijskim istupima ne krijete ni koliko ste ponosni na porodicu, na sina Emira koji je u košarkaškim vodama i koji je proteklu godinunosio dres KK Škofja Loka iz Slovenije.
– Emir toliko poznaje sport da je to nevjerovatno. U svakom momentu zna gdje je ko igrao, gdje je prešao, šta se dešava u NBA… Toliko mi je pomogao zadnjih godina. Srećom, umjesto za novinarstvo odlučio se za košarku. Bili smo skoro u kampu Bayerna sedam dana. Šta mu mogu pomoći, sigurno ću kao otac i pomoći, ali za mjesto pod suncem morat će se sam izboriti. Važno mi je što je vrijedan, uljudan i što je, prije svega, izrastao u dobrog čovjeka. Supruga i ja smo uložili mnogo truda u to. Završio je već i prvu godinu fakulteta u Sloveniji. Ljudi kažu da ima košarkašku intiligenciju i sjajnu ruku, isto tako ima i nedostataka na kojima treba raditi. Kćerka Amina je dobra u komunikaciji, mnogo mi je pomogla u filmu o Kukoču, jer je njen engleski besprijekoran. Šta će na kraju dragi Bog dati, tek će se vidjeti, poručio je Sabahudin Topalbećirević na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
