Bosna i Hercegovina se oprašta od svog Vahidina Musemića koji nas je, kao i svi dobri i veliki ljudi, napustio prerano. Teško je pronaći bolji način za oproštaj od ovog velikog čovjeka, nego citirajući dijeliće knjige “Svjetla za daljinu” Slobodana Đurasa Đurasovića. Legendarni sarajevski profesor je u poslijeratnim godinama u Sarajevu kroz razgovore sa Mirzom Delibašićem i Vahidinom Musemićem i njihovim najbližim napisao praktično njihove najbolje biografije.
U jednom dijelu knjige Musemić opisuje početak rata u Sarajevu i razgovor sa Draganom Džajićem.
Vahidin, očajan, malo prije nego sto će telefonske veze izmedu Sarajeva i svijeta biti prekinute, naziva Džajića:
“Nisam znao šta da radim! Nije to bio strah za sopstveni zivot, nego sam vidio kako ljudi ginu na svakom koraku, djeca pogotovo. Sjetio sam se Džaje, znao sam koliko je bio moćan u Beogradu, generali su igrali oko njega. Pomislio sam: neka ode kod nekog generala i zamoli ga da prestanu granatirati Sarajevo! To sam Džaji i rekao.
“E, moj Vahidine, u ratu sam i ja isto razmišljao, u onom očajanju smo se hvatali i za zrak, a kad to, evo, sad slušam, ne mogu a da se gorko ne nasmijem… Ne branim Džaju, uostalom, ti ga bolje od mene znaš, ne sjećam se da je on po bilo čemu bio blizak sipskom nacionalizmu, mislim da nije ni sada – ali, i da je otišao kod nekog generala, što bi bilo..”
“Imaš pravo, i meni je to danas smiješno, inače si dobro rekao, Džaja nikad nije bio opterećen velikosrpstvom. Međutim, malo me povrijedilo što je čak i on počeo da govori kako nije moguće da je sve to istina što sam mu rekao, drago mu je sto sam ga nazvao, ali ne može da vjeruje… Spustio sam slušalicu, gledao sam u zid: zar da i jedan Džaja ne zna sta se dešava u Sarajevu, kako će onda znati oni drugi?! Pa i da nije ništa čuo o tome, ja sam mu rekao – morao mi je vierovati!”
“Nisi više s njim razgovarao?”
“Nisam, ubrzo su bile prekinute i telefonske veze. Ali, i da nisu, ne bih ga više zvao, ne znam o čemu bismo pričali. Ne mizim ga, nema govora, ali mi više nije blizak kao nekada. U ovom ratu su se prekinula tolika prijatelistva, propali su i mnogi brakovi…
Samo oni koje nije vezala istinska ljubav, o tome smo već razgovarali. Prava ljubav – i nacije, vjere… ma smiješno!…
“Značci, tako si ti rekao Džaji: “Molim te, otiđi kod generala i reci im.”
“Tako je bilo, šta ćeš?”.
“Slobodan Đurasović bio je omiljeni profesor književnosti niza generacija Treće gimnazije. Odgojivši brojne generacije učenika Treće gimnazije i napisavši tekstove brojnih hitova s kraja prošlog stoljeća, Đuras je ostavio neizbrisiv trag u Sarajevu. Pored brojnih knjiga i romana, među kojima i ona o Kinđetu, Svjetla za daljine, autor je i tekstova mnogih pjesama: Divljih Jagoda, Indexa, Koda, Jadranke Stojaković, Nede Ukraden, Ambasadora…
Đurasović je jedno vrijeme čak i igrao fudbal u Želji, zajedno sa Osimom, Smajlovićem, Fazlagićem, Acom Ristićem i ostalima. Nakon toga je otišao u hrasnički Famos, gdje je veoma dobro igrao u tada jakoj Drugoj ligi. Fudbal i poziciju desnog beka ostavlja kada je dobio posao profesora srpsko-hrvatskog jezika u Trećoj gimnaziji.
Sa Slobodanom Vujovićem je za Ambasadore 1976. napisao pjesmu “Ne mogu skriti svoju bol”, koja se takmičila za pjesmu Eurovizije. Pored nje, ističu se pjesme poput “Pozdravi Sonju”, “Zauvijek tvoj”, “Ciganka”, “Marija”, “Let na drugi svijet”, “Moja Hana”, “Dođi u pet do pet”, “Sve ove godine” itd.
Preminuo je u Sarajevu, 28. marta 2003. godine. Bio čovjek koji je svoju tugu i bol čuvao samo za sebe, rekao je Miki Trifunov na njegovom posljednjem ispraćaju.
U Đurasovićevom literarnom svijetu poezije, pored silne ljubavi i strasti kojima je vodio svoje učenike, zauvijek će živjeti Kindže, Pimpek i Daco, Željo će uvijek biti šampion, njegov Famos prvoligaš, a u Vilsonovom šetalištu će stalno biti proljeće.
Ostat će zapisano:
“Zlo, ma koliko da je moćno u čovjeku, ipak je slabije od dobra u njemu, posebno ljubavi. Da nije tako, ljudi bi već davno nestalo”.” napisali su na Historija.ba o Đurasoviću.
(Reprezentacija.ba)
