Bosna i Hercegovina se oprašta od svog Vahidina Musemića koji nas je, kao i svi dobri i veliki ljudi, napustio prerano. Teško je pronaći bolji način za oproštaj od ovog velikog čovjeka, nego citirajući dijeliće knjige “Svjetla za daljinu” Slobodana Đurasa Đurasovića. Legendarni sarajevski profesor je u poslijeratnim godinama u Sarajevu kroz razgovore sa Mirzom Delibašićem i Vahidinom Musemićem i njihovim najbližim napisao praktično njihove najbolje biografije.
“Kada je dvadeset i jednogodišnja Emina 29. 10. 1946. godine donijela na svijet svoje treće dijete (opet sina!), Vahidina, niti ona, niti njen suprug Ibrahim nisu ni slutili da će baš on nadaleko pronijeti slavu imena Musemić.
A nije bas da se za Musemiće nije znalo, i izuan Janje – i po bogatstvu i po merhametluku. Tako Vahidinov pradjed Ibrahim pade, boreći se pod zastavom čuvenog Husein – beg Gradaščevića protiv Austro – Ugarske, godine kod Gračanice, i spomenik mu ostade pred Bijelom džamijom. Poznat bijaše i Vahidinov otac, i on se zvao Ibrahim, i po radinosti, i po bogatstvu, i po poštenju: ratne 1943. godine postade prvi predsjednik Narodnog odbora u Janji, a odmah poslije rata i prvi predsjednik Općine Janja, iako ne bi član Partije, a još vjernik, što nikada nije skrivao.
Musemići bijahu najbogatiji u Janji, teško je bilo okom obuhvatiti svu zemlju što im je pripadala: voćnjaci – šljive, jabuke, orasi, pšenica, kukuruz.
Prije drugog svjetskog rata su izvozili suhe šljive diljem Europe, pa mlinovi, radnje, kuće.”
“Emina lako rodi Vahidina, kao i Mehmeda i Hasana prije njega, kući, beba bijaše zdrava i punačka, ali u petom mjesecu poče da odbija hranu i slabi, ozbiljno. Ibrahim uze dijete i odnese ga u Bijeljinu, ali se vrati, ne progovoriuši ni riječi: lijecnik Pejčić mu reče da “djetetu, bogme, nema spasa”.
Ode Ibrahim kod janjanskog imama Mulasima, da se raspita oko ukopa. Ali mu mudri imam reče, prethodno se raspitavši što je djetetu: “Neka hećimi gledaju svoje – a Allah će svoje – idi kući i daj djetetu odmah starog dvopeka umodenog u sirće!”
Uz Božju pomoć, dijete prestade povraćati i poče primati hranu, ubrzo se sasvim povrati. Tako bi.
Vrati se se osmijeh i sjaj u velike Eminine oci sto privukose Ibrahima kad ih je prui put vidio.”
—
“Godina je 1949., trogodišnji Vahidin ne zna gdje bi prije, sve ga privlači, mami: Šumovi, nemirne krošnje stabala, golemi ambar za žito, sušionice, tajanstvena zelenooka rijeka i čudna bića u njoj sto se, načas, srebrnkasta, ukažu – pa nestanu…
Sieća se Mehmed: “Često ga, profesore, satima nije bilo, majka i nana bi nas postale da ga tražimo, plašile su se rijeke. Teško ga je bilo naći, mi zovi… znamo da nas čuje, ali neće da se javi. Bio ti je, moj profesore, veliki ters, stvarno!”
“Ma, bio je još mali.”
Mali… Već tada ti on nije nikoga slušao, čak ni oca! – dodaje drugi brat Hasan.
- Bogme su se onda očevi slušali!
E, on nije! Pita ga otac hoće li slušati, on šuti, gleda oca rauno u oči.
A nas ostale, bogami, strah. Čim li je malo porastao, za njega su postojale samo duije stvari: lopta i kino.
Iznenađen sam! Kazem Hasanu:
Kino? Otkud to?!
Bio je lud za filmovima!
Gledam u Vahidina, smije se, čak se malo i zacrvenio.
– Pusti Hasana, njih dvojica su uijek bili protiv mene. I kad sam igrao.
Mjera je bila – “preplivati Drinu!”
Koliko si, Mehmede, ima godina kad si je prvi put preplivao?”
“Sedam godina.
A ti, Vahidine?
Umjesto njega, oglašava se Hasan:
– On ti je bio cvjećka posebne vrste, u svemu je bio mimo ostalih! Imao je nešto malo više od šest godina! Ko grančica je bio!
Smijeh ne prestaje, i odušvljenje, Drina je i dalje u centru pažnje.
Mislim: Koliko li su morali biti sretni uz ovu moćnu rijeku, kada su meni i mojim drugovima srca lupala kao luda od nejake Miljacke Što je protjecala ispod mojih i Izinih prozora na Dolac – malti…
Naša djetinistva – bijele linije što se pojave na nebu iza skoro nevidljivih aviona, pa se ubrzo izgube.
Ali ostanu zauvijek u našim scima.”
“Slobodan Đurasović bio je omiljeni profesor književnosti niza generacija Treće gimnazije. Odgojivši brojne generacije učenika Treće gimnazije i napisavši tekstove brojnih hitova s kraja prošlog stoljeća, Đuras je ostavio neizbrisiv trag u Sarajevu. Pored brojnih knjiga i romana, među kojima i ona o Kinđetu, Svjetla za daljine, autor je i tekstova mnogih pjesama: Divljih Jagoda, Indexa, Koda, Jadranke Stojaković, Nede Ukraden, Ambasadora…
Đurasović je jedno vrijeme čak i igrao fudbal u Želji, zajedno sa Osimom, Smajlovićem, Fazlagićem, Acom Ristićem i ostalima. Nakon toga je otišao u hrasnički Famos, gdje je veoma dobro igrao u tada jakoj Drugoj ligi. Fudbal i poziciju desnog beka ostavlja kada je dobio posao profesora srpsko-hrvatskog jezika u Trećoj gimnaziji.
Sa Slobodanom Vujovićem je za Ambasadore 1976. napisao pjesmu “Ne mogu skriti svoju bol”, koja se takmičila za pjesmu Eurovizije. Pored nje, ističu se pjesme poput “Pozdravi Sonju”, “Zauvijek tvoj”, “Ciganka”, “Marija”, “Let na drugi svijet”, “Moja Hana”, “Dođi u pet do pet”, “Sve ove godine” itd.
Preminuo je u Sarajevu, 28. marta 2003. godine. Bio čovjek koji je svoju tugu i bol čuvao samo za sebe, rekao je Miki Trifunov na njegovom posljednjem ispraćaju.
U Đurasovićevom literarnom svijetu poezije, pored silne ljubavi i strasti kojima je vodio svoje učenike, zauvijek će živjeti Kindže, Pimpek i Daco, Željo će uvijek biti šampion, njegov Famos prvoligaš, a u Vilsonovom šetalištu će stalno biti proljeće.
Ostat će zapisano:
“Zlo, ma koliko da je moćno u čovjeku, ipak je slabije od dobra u njemu, posebno ljubavi. Da nije tako, ljudi bi već davno nestalo”.” napisali su na Historija.ba o Đurasoviću.
(Reprezentacija.ba)
