Već godinu dana Bosna i Hercegovina je bez svog Ivice Osima.
Kao utjelovljenje duha svog rodnog Sarajeva, Ivica Osim je uvijek ostao „čovjek iz raje“, nasmijan, duhovit i pristupačan – a u istome trenutku kao svjetski priznat stručnjak spreman svakome podijeliti nešto od svog ogromnog znanja, mudrosti, kvaliteta…
I kao svi najveći ljudi, nikada željan eksponiranja, titula, javnih priznanja, komplimenata…
Društveni poredak nove generacije odgaja drugačije. Mladi svjesni da iza sebe nemaju sistem koji garantuje sigurnost, te nagrađuje rad i znanje – postaju agresivniji, zatvoreniji, radikalniji…
Superioran od rođenja: ¼ Slovenac, Nijemac, Poljak i Čeh
A da bude „svjetski a naš“, osim odrastanja u nekom boljem društvu, pomoglo je i njegovo šaroliko i raznovrsno porijeklo. Miljenko Jergović je pisao kako je Ivicin otac Mihajlo bio sin Slovenca i Njemice, a mati Karolina kći Poljaka i Čehinje.
Upravo nam je svjetski nogomet najbolji dokaz koliko su superiorniji i uspješniji kolektivi sačinjeni od ljudi različitih običaja, teritorija, jezika…
Dok ime Ivice Osima mladim i uspješnim Bosancima i Hercegovcima na međunarodnoj sceni otvara vrata od Francuske, Austrije, Grčke, pa do Japana, mi u Bosni i Hercegovini i nismo bili baš najbolji prema Švabi.
Lift, Amar, institucija…
Odnos našeg društva prema Ivici Osimu najbolje se može pokazati kroz paradigmu “tri pucnja u njega“.
Kroz primjere u kojima su se, da se Osimu nanese šteta, ujedinili i inače nespojivi subjekti – i navijači, i savezi, i Osimova najbliža okolina…
Osimovi najčuveniji nogometni porazi – oni od Videotona i Argentine – nanijeli su mu sigurno tugu, ali ne i poniženja kakva mu je pokušao nanijeti bosanski poslusvijet.
Videoton i Argentina su bili ishodi odluke neke više sile, dok je ono što je prošao u Bosni i Hercegovini posljednjih godina svog života bilo direktno uzrokovano odlukama i ponašanjima domaćih neljudi.
Ivica Osim se godinama borio za izgradnju lifta u svojoj zgradi u sarajevskom naselju Ciglane, no određene komšije, dakle ljudi iz njegove najuže okoline, nikada mu nisu dale saglasnost. Uz poštovanje eventualne urbanističke opravdanosti ovakve odluke, opet se vrijedi pitati da li je baš moguće da Sarajevo nije moglo naći rješenje da se Osimu koji je toliko zaslužan za ovaj grad i državu, olakša problem kretanja koji je imao nakon moždanog udara?
Za drugi „pucanj“ u Osima pobrinule su se široke narodne mase. Kada se za selektora BiH biralo između njegovog sina Amara i Roberta Prosinečkog, hiljade ljudi iživljavalo se morbidnim i pogrdnim komentarima na račun Ivice Osima. Tvrdili su kako je Ivica Osim već osigurao da će Amar biti selektor, te su zbog toga iz sebe ono najgore adresirali na Švabu. Prosinečki je kasnije izabran za selektora, reprezentacija upala u dugogodišnju krizu, a hiljade i hiljade ljudi i danas na duši nosi Ivicu Osima…
A treći i vjerovatno najteži „pucanj“ Osim je doživio od institucije i funkcija kojima je nekoliko godina ranije spasio postojanje. Uz uvijek dobro smišljenje pravne formulacije institucije, Ivica Osim je izbačen iz rada krovne kuće bh. fudbala. Pravdali su se poravnanjem sa FIFA pravilima i Osimovom životnom dobi. Da su lagali, pokazalo je to što je u isto vrijeme upravo u FIFA odboru sjedio čovjek stariji od Švabe.
No, kao što se zbog lifta na kraju preselio iz Sarajeva u Graz, Osim se tako gospodski i uz njegov karakterističan osmijeh odmakao i od našeg društva.
Na kraju otišao i zauvijek.
Sarajevo se Ivici Osimu odlučilo zahvaliti ulicom nazvanom po njegovom imenu, no možda bi legendarni Švabo bio sretniji da svi, posebno mladi Bosne i Hercegovine, usvoje nešto od njegovog ličnog i profesionalnog mentaliteta.
Da čovjek može biti svjetska klasa samo ako je otvoren svijetu, a pri tome cijeli svijet želi imati i voljeti u sebi.
I da je samo takav koristan za napredak svoje domovine.
(Reprezentacija.ba)
