Jučerašnji plasman Radnika u četvrtfinale Kupa Bosne i Hercegovine oživio je među Bijeljincima stare uspomene.

Ne tako davno “plavo-bijeli” su osvojili ovo takmičenje i po prvi put u historiji zaigrali na međunarodnoj sceni, upravu je činio tim sačinjen od ljudi od povjerenja Mladena Krstajića, a kvalitetnom kadrovskom politikom Radnik je u to vrijeme bio i najpoželjniji klub za talente. Oni koji bi prolazili ispod radara Sarajevu, Željezničaru, Zrinjskom…, dolazili bi upravo u Bijeljinu, a potom su za značajne iznose išli u inostranstvo. Radnik je uprihodovao značajna sredstva prodajom Samira Memiševića u Groningen i Besima Šerbečića u norveški Rosenborg.

Ipak, i pored svega toga bilo je i onih koji su opstruisali razvoj Radnika. To je na koncu bio jedan od razloga zašto se Krstajić povukao i okrenuo trenerskom poslu, a sa njim je otišao i generalni sekretar Nebojša Tomić. Iako su pokušavali da ponovo ožive klub, to više nije bilo to. Danas je Radnik u 1. ligi Republike Srpske i miljama daleko od zlatnih dana.

– Već skoro deset mjeseci nisam više u našem fudbalu. Nakon što smo prvi put otišli, probali smo da se vratimo i napravimo ponovo nešto, ali nije išlo. Bilo je teško izboriti se s nekim stvarima, prvenstveno finansijama, sve je manje i kvalitetnih igrača kod nas. I uz to stizale su nas neke stare obaveze. Nedostaje li mi fudbal? Da, ali ako se posvetite tome, to je život bez vikenda, slobodnog dana, godišnjeg odmora – priča Nebojša Tomić na početku razgovora za Reprezentacija.ba.

KRSTAJIĆ SE ŽELIO ODUŽITI BIJELJINI

Kada je prvi put došao u klub, od Radnika su, prisjeća se, skoro svi drugi bili digli ruke.

– Ušli smo u januaru 2015. kada je klub bio zadnji na tabeli s devet bodova. I oni koji su živjeli u Bijeljini nisu se nadali da ćemo za tako kratko vrijeme napraviti uspjeh. Pogotovo jer finansije nisu bile sjajne, od grada smo dobijali tek oko 300.000 maraka, a za ostalo smo se morali snalaziti. Nisu se mogli dovoditi zvučni igrači. Posvetili smo se onim mladim koje na drugim mjestima nisu prepoznali, pokušavali smo iskopati i trun onog kvaliteta koji nam može pomoći i tako, stepenicu po stepenicu, plan je bio da kroz tri godine budemo u gornjem dijelu tabele. Već za godinu i pol mi smo osvojili Kup i izašli u Evropu.

Osim što je danas uspješan fudbalski trener, Krstajić koji je u to vrijeme bio predsjednik kluba ima iza sebe i sjajnu igračku karijeru. Godinama je igrao u Bundesligi.

– Mladen je rodom iz Bosne. Njegovi roditelji su spletom okolnosti završili u Bijeljini, osjećao je potrebu da se oduži tom kraju. I prije je od strane bivšeg gradonačelnika bilo molbi da se uključi u klub, presjekao je tek kada je situacija bila baš loša i zasukao rukave da napravi nešto. Projekat je bio takav da se napravi klub koji će u roku pet godina postati samoodrživ prodavajući igrače i uzimajući dalje procente od prodaje. U tom pravcu se išlo. Ipak, kako je Radnik rastao, tako smo dobijali i sve više neprijatelja. 

Radnik je, između ostalog, bio prepoznatljiv i po multikulturalnosti.

– Kako sam iz Živinica, u klubu je sticajem okolnosti bilo i nekoliko igrača od tamo, zatekli smo i Albanca s Kosova, ali Mladen je insitirao i na – Hrvatu. Pitao sam se kako ću sada naći kvalitetnog igrača, ne mogu da dovodim samo po imenu… On je samo rekao: ‘Hoću da imam sve u timu’. Zrinjski nam je, koliko se sjećam, tada posudio Zvonimira Blaića koji se vraćao poslije povrede. Cilj je bio zdrava svlačionica u kojoj riječ nacionalizam nije smjela postojati, nije bilo ni zvijezda, isticanja… Svi smo bili jedno. Ni trenerima se nikada nije sugerisalo ko treba igrati, ko ne. Samo je rečeno da bi klub živio, mora da ima jednog ili dvojicu koji su projekat kluba i koje treba ‘gurati’ da bi se prodali. Ako ne ide ili je kojim slučajem bezobrazan, onda ne ide na klupu već na tribine.

MEMIŠEVIĆ JE ŽELIO OSTAVITI FUDBAL  

Samir Memišević je prije dolaska u Radnik želio ostaviti fudbal. Nakon brojnih povreda snovi su mu se bili srušili, bio je spreman i da radi kao konobar…

– Sa Samirom sarađujem već deset godina. Prepoznao sam ga kao dijete i odveo u Partizan, odnosno u Teleoptik, ali nije imao sreće s povredama. Bukvalno godinu i pol nije mogao da spoji dvije utakmice. Igra, povrijedi se i onda po pet-šest mjeseci pauzira. Nakon što se oporavio bilo je opcija da ide u Metalac, Vojvodinu ili u subotički Spartak, ali on je želio samo kući, u Slobodu iz Tuzle čija ga struka, eto, nije prepoznala kao igrača. Razočarao se toliko da je želio ostaviti fudbal. I baš tada sjednem za stol sa njim i njegovim ocem i predložim im Radnik u kojem uopšte nisam bio. Ostalo je poznato…

Tomić danas kaže kako Radnikova priča može poslužiti kao primjer drugim “manjim” klubovima.

– Ova priča je potrebna klubovima koji ne kotiraju kao veliki i može poslužiti kao primjer da se sve može. Dakle, vidjeti ko je to projekat kluba i gurati tu priču jer bez prodaje rijetko koji može opstati. Mi u to vrijeme nismo imali najbolje uslove za rad, nismo mogli davati novac i za igrače i usput praviti pomoćne terene. Po meni je velika greška prošlog rukovodstva Saveza što se išlo prvo na pravljenje reflektora pa tek onda na terene koji su zapravo temelj. Bez toga ne ide.

Iako nije iz Bijeljine, kaže kako je najsretniji što je Radnik jučer izborio plasman u četvrtfinale Kupa BiH i nada se kako će se u dogledno vrijeme pojaviti opet neko ko će pokušati s tim klubom napraviti čudo.

(Reprezentacija.ba)