Prošle godine se po treći put vratio u Željezničar, sada već u veteranskim godinama, ali magija i profinjen stil u igri u njegovim nogama ne prestaju. A sve dok je tako, o prekidu karijere ne razmišlja.
“Nadam se da ovo nije moja posljednja sezona. Osjećam se dobro, a dokle god bude tako, igrat ću. Ugovor mi nije bitan. Vjerujte mi, sada kako sam u godinama, imam još veću želju za fudbalom. Nemam se više kome dokazivati, dokazujem se isključivo sebi da u i ovim godinama mogu biti bitan faktor i donijeti prevagu. Ni liga nije više kao prije, dosta si kao igrač zaštićeniji, a i ja sam pametniji i iskusniji”, priča 36-godišnji Samir Bekrić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Kroz razgovor Bekrić nam priča kako mu je želja oprostiti se od Željezničara sa trofejom. Situacija u klubu nije bajna, no vratili su se navijači na tribine. To smatra najvećim adutom.
“Ma, gdje je idealno? Skoro svaki klub vodi svoju borbu… Kod nas je generalno veliki problem bio to što prošle sezone nismo imali publiku, a sada kada je tu, odmah smo i mi druga ekipa. Vidi se to. Drugačije je igrati pred navijačima, oni te nose”, dodaje Bekrić.
Od ove sezone na kormilu je nekadašnji jugoslovenski reprezentativac Tomislav Ivković. Za njega ima samo riječi hvale.
“Došao je u jako teškom periodu. Ivković je veliki profesionalac, radi maksimalno ozbiljno s ciljem da napravi rezultat, a mi se trudimo da njegove zamisli pretvorimo u djelo. Je li strog? Strogi mi, najprije, moramo biti prema sebi.”
Na treninzima nema Semira Štilića. Sve je izvjesnije da je završio svoju epizodu na Grbavici.
“Nadam se da se Štila (Semir Štilić, op.a) nije oprostio od Željezničara niti treba to uraditi. Potreban nam je. Moja je velika želja da ponovo bude tu, Željezničar je njegov klub, tu pripada. To sam i njemu rekao. Ne bih volio na ovaj način da ode.”
Kroz karijeru Bekrić je igrao u nekoliko zemalja. Od Južne Koreje, Kazahstana, Irana do Uzbekistana. Mnogo je naučio za to vrijeme.
“Imao sam čast i zadovoljstvo da igram u četiri države. U svakom periodu tog života sam uživao i naučio nešto novo. Svaka zemlja u kojoj sam bio imala je svoje čari, ali kao fudbaler bio si doslovno robot. Moraš se posvetiti poslu 300 posto, ne samo dva-tri sata koliko budeš na treningu. E, u tome je možda i tajna moje dugovječnosti.”
Malo je nedostajalo da njegova karijera krene i u drugom pravcu. 2011. godine je imao završen transfer u Bundesligu, ali…
“Poslije sjajnih igara u Željezničaru i osvojene titule, bilo je teško otići iz Željezničara, ali nisam imao izbora jer su klubu bile potrebne pare. Situacija nije bila najbolja. Mislio sam da idem u Njemačku, klub iz Bundeslige me je dolazio gledati u nekoliko navrata, a svaki put sam na terenu bio odličan. Bilo je 99 posto završeno. Ipak, na kraju sam spletom okolnosti završio u Južnoj Koreji, u Incheonu, čija je ponuda bila najbrža i najveća. Bilo mi je lijepo tamo. Dosta igrača s naših prostora mi je pomoglo da se brzo adaptiram.”
Nakon epizode u Južnoj Koreji najprije je otišao u Kazahstan. Potpisao je za Tobol.
“Tobol je skoro izbacio Hajduk iz Evrope, a u moje vrijeme je bio još barem pet puta jači. Tada je za Tobol igralo i nekoliko ruskih reprezentativaca. U početku nisam bio toliko zagrijan za odlazak tamo, međutim ljudi iz kluba su se baš potrudili da me dovedu i na kraju se nisam pokajao. I Iran mi je bio nepoznanica. Tamo sam doživio da igram pred skoro 100.000 navijača, to je bio pravi doživljaj i jedno dobro iskustvo, baš kao i ono u Uzbekistanu koje je došlo kasnije. Bunyodkor za koji sam igrao je trenirao i veliki Luiz Felipe Scolari, radi se o jednom od najbogatijih klubova u Aziji koji ujedno ima i najbolju akademiju u bivšem SSSR-u. Baš je prije nekoliko dana za Romu potpisao igrač koji je bio tu sa mnom. Eldor Shomurodov.”
Onim što je napravio u karijeri, kaže nam, vrlo je zadovoljan.
“Kada uzmem u obzir odakle sam krenuo i kroz šta sam prošao, mogu biti zadovoljan. Ostvario sam ono o čemu sam maštao. Obično igrači u mladim danima maštaju o Realu u sličnim klubovima, ali ja sam se zamišljao u dresu Željezničara i to nije nikakva floskula. Poslije toga sam doživio da sa tim klubom osvajam trofeje, da budem najbolji igrač lige.”
Govoreći općenito o bh. ligi, mnogo toga se promijenilo posljednjih godina.
“Prije si kao najbolji igrač lige dobijao 500-700 KM, a sada daleko više imaju igrači koji tek izađu iz juniora. Lova je u današnje vrijeme daleko bolja, dok kvalitet, recimo, nije. Prije kada odeš na gostovanje u Travnik, nema šanse da unaprijed upišeš bodove, a u gotovo svakom klubu imao si pet-šest majstora. Kada već govorim o njima, kroz karijeru na mene je veliki utisak ostavio Alen Mešanović. Čudo. S njim si mogao igrati i zatvorenih očiju (smijeh). Gledao sam ga kao klinac, dohvatao mu loptu, a kasnije putevi su nam se spojili. Bilo ih je još. Od Wagnera, Škore, pa nadalje.”
Poznavanje stranih jezika i poznanstva otvaraju mu brojna vrata kada odluči završiti karijeru. Nije siguran da li će biti trener ili fudbalski agent, ali o tome trenutno ne razmišlja. Fokusiran je isključivo na Željezničar.
(Reprezentacija.ba)
