Vrlo je malo bh. trenera u inostranstvu, pogotovo onih koji rade u ozbiljnim fudbalskim zemljama. Mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Među takvim je i Abdulah Ibraković (50) koji se za ‘trenerski hljeb’ u Austriji izborio nakon što je više od deset godina gradio ime u Bosni i Hercegovini.
Mediji u Austriji danas su puni hvale za Ibrakovića. Kapfenberg koji vodi skoro je doveo na korak od polufinala OFB Kupa, a osim toga gaje i specifičan klupski koncept – afirmaciju talenata iz klupske škole uz primjese bosanskog šarma. U svlačionici su najmanje petorica fudbalera porijeklom iz naše zemlje.
Koliko Ibrakovića zapravo cijene u Kapfenbergu dovoljno pokazuje i to što mu je ovo drugi mandat u klubu iz Štajerske.
“Čime sam ih osvojio? Vjerovatno znanjem”, prvo je što je rekao Ibraković na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
“U prvom mandatu sam napravio dobre stvari. Napravili smo respektabilan sastav od relativno prosječnog tima, a poslije toga prodalo se skoro deset igrača u najbolje lige. Jedan je završio u Burnsleyju, drugi u Wolfsburgu, treći u Bundesligi… Ljudi ovdje to znaju cijeniti. Inače, nije lako kada dolaziš iz jedne Bosne i Hercegovine i kao trener tražiš posao u inostranstvu. Lakše je, recimo, Meši Baždareviću ili Faruku Hadžibegiću koji su igrali vani, pa kasnije dobiju šansu u tom klubu. Hvala Bogu, meni se isplatila upornost i danas znam cijeniti sve što sam napravio. Postoje kontakti i sa drugim klubovima, isto iz inostranstva, ali u Kapfenbergu sam našao mir i ne zamaram se.”
Raditi u BiH i u Austriji – nebo i zemlja.
“Austrijanci ne puštaju lako strane trenere, ali kada ti daju povjerenje, čine sve da ‘poguraju’ tvoju ideju da uspije. Zato je ovdje puno lakše raditi nego kod nas. Sve je organizacijski na daleko većem nivou. Po meni je kvalitet fudbala u 2. ligi Austrije veći nego u našoj Premijer ligi. To pokazuju i transferi. Garantujem da će se samo iz mog kluba prodati četvorica-petorica fudbalera, i to u dobre klubove, a mi iz čitave lige jedva to uspijemo. Ali, i pored svega toga, uvijek se nađe neko ko će s potcjenjivanjem komentarisati. Nekada to ‘mahalanje’ ima i šarm, međutim treba znati i mjeru.”
Malo se trenera može pohvaliti da su radili u bh. velikanima kao što su Sloboda, Velež, Čelik, Sarajevo…
“Mnogi treneri koji rade u BiH često pomišljaju i da dignu ruke od svega, razumijem to. Ne znam kako bi opisao ono što se dešava kod nas. Primitivizam, mentalitet, ljubomora…, po meni nije stvar u tome nego što se nismo cjelokupno razvili kao društvo. Moramo jedni druge više gurati, cijeniti. Kako će trener u BiH imati motiva da radi ako se na tribini pojavi nekoliko nadrogiranih koji će mu psovati mater. Ili, ako si pobijedio odmah kruže priče da si kupio utakmicu ili suprotno. Treneri nam se ne uvažavaju dovoljno, a ustvari to su profesori, pedagozi… Kada sam počinjao trenersku karijeru sebi sam dao riječ da neću odustajati. Bilo je svega ljudskog i neljudskog, ali ne i straha. Strah postoji samo od Boga. Pregazio sam one koji su mi stajali na putu.”
Jedno vrijeme proveo je i u Saudijskoj Arabiji vodeći tamošnji FC Hetten.
“Za mene je iskustvo iz Saudijske Arabije fantastično. To je jedna od boljih stvari koja mi se dogodila na trenerskom putu. Tek tada sam vidio koliko u Bosni i Hercegovini postoji talenta, ideje.”
Osim što se dokazao kao trener, Ibraković je veliki uspjeh zabilježio i radeći kao sportski direktor u Sarajevu.
“Mi treneri u BiH smo obični kukali i plakali zbog loših uslova, zbog toga što fali čunjeva, markera, što su tereni užasni… Doći u Sarajevo 2013. godine bila je hrabrost jer je klub tada ispao od albanskog Kukešija, u minusu je, a pored svega toga imali ste i navijače koji su ogorčeni i koji skidaju igračima dresove. Srećom, imao sam jako dobre, sposobne i stručne ljude koji su imali isti cilj kao i ja – da Sarajevu vrate ugled. Nekada je bilo toliko posla da smo radili po cijeli dan. Šta smo napravili? Osvojili smo titulu, pa kup, igrali doigravanje za grupnu fazu Europa lige. Napravili smo strašan imidž. U reprezentaciji trenutno imamo igrače koji su proizašli iz naše akademije koju smo također napravili. Na kraju sam otišao ponosan. A otišao sam onog trenutka kada više ni finansijski ni moralno nisam bio zadovoljan. Dotad me je vodila ljubav prema klubu i želja da pokažem ljudima koji vode klubove da se može.”
Na kraju se, svejedno, stvorila slika u javnosti da je kriv za sve i zaslužan za ništa.
“Pokušavali su mnogo toga da mi ospore, naročito konkurentni klubovi, ali bio sam tvrdoglav kao konj u namjeri da ostvarim sve što sam zacrtao. Zbog toga sam otišao ponosan. Komentara će uvijek biti. Meni je najžalivije kada moj sin pročita to, pa se pita kakav mu je babo, je li stvarno ružan i prevarant kako pišu pojedinci (smijeh). Tada shvatiš da je vrijeme da ideš iz države.”
U Ibrakovićevoj eri mnogo renomiranih fudbalera je obuklo dres Sarajeva. Mato Jajalo, Matej Delač, Leon Benko…
“Kada imaš konekcije, onda nije teško raditi. To je osnova za funkcionisanje u fudbalu. Ja sam, hvala Bogu, gradio to povjerenjem i znanjem. Ako dovedete jednog Jajala za stan i hranu ili Delača, onda to govori da ljudi imaju povjerenje u vas. Na kraju je to shvatio i Vincent Tan koji nam je omogućio da dovedemo i Leona Benku koji je prije toga imao jake ugovore. Ostao je upamćen kao jedan od najboljih poslijeratnih fudbalera Sarajeva i vrata kluba će mu uvijek biti otvorena. Postojala je i mogućnost da dovedemo Vanju Milinković-Savića koji je u to vrijeme bio u Manchester Unitedu. On je brat od Sergeja. Njihov uslov bio je da brani, ali tako mladom golmanu nisam to mogao da garantujem, pogotovo jer smo u to vrijeme imali Bandovića, Plakala… Ne bi bilo sportski da oni tu onda samo treniraju. Kada sam već spomenuo Jajala, otkrit ću i to da je prije toga on već bio na putu za Split, trebao je da potpiše za Hajduk, da bi se onda predomislio i priključio nama u Antaliji.”
Vodio je pregovore sa još mnogim fudbalerima.
“Poznata je priča da sam pokušavao i Zvjezdana Misimovića da dovedem na Koševo. Razgovarali smo, tražio je vrijeme da razmisli, ali je ustvari čekao šansu da ide u Kinu. Mi kao Sarajevo nismo imali šanse onda. Ma, bilo je toga. Cardiff nam je nudio Etiena Velikonju za kojeg smo procijenili da bi se teško snašao u našoj ligi i okolnostima u njoj. Denis Popović je isto bio blizu, međutim tada smo u veznom redu imali Cimirota i Radovca na kojima smo gradili budućnost. Da je Radovac nastavio onako, da nije imao sukobe, daleko bi dogurao.”
I danas sa velikim zanimanjem prati fudbal u Bosni i Hercegovini.
“Ja našu Premijer ligu volim kao da je engleska. Pa, u Olimpiku znam skoro igrače kao svoje s kojima sam svaki dan. Bez te osnove ne možeš nigdje, moraš dobro poznavati ligu da bi mogao plivati dalje, ali ono što mene brine kod nas je regulativa o mladima. Jako malo mladih igrača igra u Premijer ligi, to će nas pokopati u budućnosti i mora se pod hitno promijeniti.”
Reprezentaciju uskoro čeka novi ciklus kvalifikacija. Ovaj put pod vodstvom Bugarina Ivayla Peteva.
“Moramo cijeniti i poštovati to što je danas Ivaylo selektor. Prvi ja sam bio za domaće rješenje, da vidimo koliko je moćna ta naša energija, ali ljudi koji su nadležni odlučili su drugačije i to je to. Novom selektoru svi trebamo dati podršku i biti mu na usluzi, nod navijača, trenera do novinara, jer on vodi našu državu. Rezultati će na kraju pokazati je li izbor bio dobar ili ne. S obzirom da smo samo jednom otišli na Svjetsko prvenstvo, ne treba pred njega postavljati megalomanske ciljeve, nije to korektno”, mišljenja će Ibraković.
(Reprezentacija.ba)
