Naš „Keli“, film svih nas Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca, dobrih ljudi širom svijeta prikazan je na najvećem bh. brendu „Sarajevo film festivalu“.
I to međunarodna premijera, drugo prikazivanje, nakon one sjajne večeri 24. oktobra 2018. godine u Narodnom pozorištu na rođendan FK Sarajevo i Dana Ujedinjenih naroda.
A upravo je legendarni Želimir Vidović igrao i živio za svoje FK Sarajevo i ujedinjeni grad do posljednjeg daha. Itekako je zaslužila priča o „heroju u kopačkama“ da bude na repertoaru SFF-a, jer je to bio i ostao Kelijev grad, u kojem se i danas o njemu priča i pričat će se u svakom dijelu grada, bio on bordo ili plavi, a posebno u njegovoj ulici na Dobrinji, na glavno terenu FK Sarajevo na Butmiru i naravno filmu koji će putovati širom svijeta. Stižu pozivi sa svih kontinenata.
Kao autor filma, ne mogu biti objektivan i uvijek ću reći da je najbolji dokumentarac ikada napravljen ne samo na našim prostorima, nego šire. Jer to je priča o najhumanijem činu na ovom prolaznom svijetu. Jer je Keli otišao sa njega, spašavajući tuđe, naše živote… U prepunoj sali Cinema City, kao što je bila i prije devet mjeseci u Narodnom pozorištu, u svom nadahnutom obraćanju, Mirsad Sinanović, tadašnji izvršni direktor TV Sarajevo, u čijioj je produkciji snimljen film, rekao je jednu rečenicu, kojom je pogodio srca prisutnih, a posebno moje, jer sam živio za dan da napravimo film o legendarnom Keliju. Istaknuti bh. književnik je rekao:
„Nije samo Muhamed izabrao Kelija, nego je možda Keli izabrao Muhameda“ .
Zaista moja veza sa Kelijem i njegovom divnom prodicom datira godinama. Od tih osamdesetih (1982.) kada je u najvećem derbiju svih vremena presudio mom Želji, pa do tih nesretnih devedestih (1992.) kada ga je agresor ubio…
Sve te godine sam kao novinar pratio dešavanja oko njegovog nestalog tijela, pisao i izvještavao i na kraju dočekao da ga nađemo i dostojno ukopamo u dresu FK Sarajevo na Barama 2004. godine. Svakog 17. maja bio sam uz moje Vidoviće, suprugu Borjanu i kćerke Dajanu i Mianu i doslovno postao njihov član porodice. Zato ima posebnu težinu ove riječi kolege Sinanovića i možda je baš tako. No, sami dragi Bog koliko ga volim i učim na svoj način, da mu je spokoj duši i laka zemlja bosanska.
(Reprezentacija.ba)
