Devedesetih godina prošlog stoljeća je izgradio zavidnu igračku karijeru. U svom CV-u ima renomirane klubove poput Werdera i Atletico Madrida. Često ima običaj reći da su mu inozemne avanture služile samo da se izigra fudbala i zaradi lovu, a da je srcem igrao jedino za – Željezničar.
Govorimo o Radetu Bogdanoviću. Ovaj rođeni Sarajlija danas živi mirnim životom u Beogradu, a iako u fudbalu nije, na naslovnicima je sve češće. Postao je prepoznatljiv po tome što gađa u glavu i obraća se javnosti kao čovjek iz naroda. Direktan, iskren, konkretan.
Bogdanović je tokom razgovora za Reprezentacija.ba pričao o onome čime se danas bavi, svojoj karijeri, a bilo je govora i o Željezničaru te našem nacionalnom timu koji, kaže, pomno prati.
– Češće me novinari zovu danas kada sam u mirovini. Za vrijeme moje karijere internet nije bio toliko zastupljen, nije bilo portala kao danas, tako da je možda i do toga. Ali, trudim se i da budem maksimalno korektan. Valjda i vama novinarima odgovara to što govorim ono što mislim, priča nam Bogdanović (50) na samom početku.
Nakon završetka karijere nije postao ni trener ni fudbalski agent.
– Imam jednu sportsku dvoranu, apartmane uz nju, tako da više-manje vrijeme provodim družeći se sa sportstima veteranima. Nisam ni na jednoj od funkcija, ali, eto, fudbal je i dalje zastupljen na dnevnoj varijanti. Često me pitaju zašto nisam i ja trener. Nemoguće je na ovim prostorima biti svoj i to je glavni razlog, a agent nisam želio biti jer mi je dosta mojih laži. Ne mogu još i tuđe slušati.
U rodno Sarajevo dolazi jako često.
– Oca su mi već stigle godine, trudim se da dolazim mjesečno barem po dva-tri dana. Kada god dođem izbjegavam Vilsonovo šetalište i dio oko Elektrotehničke škole ‘Jaroslav Černi’. Odmah mi treba dva dana da dođem sebi. Ubiše me sjećanja. Tu sam ostavio svoju mladost. Bosna iz mene nikada nije izašla.
Posebne uspomene ga vežu na vrijeme provedeno u Željezničaru. Prošao je sve omladinske selekcije kluba sa Grbavice, potom odigrao skoro 100 utakmica za prvi tim.
– U inozemstvu sam igrao za mnogo klubova, ali sam uvijek govorio da posebno mjesto u mom srcu ima Željezničar. Ljudi s kojima sam radio u tom periodu, dijelio svlačionicu, su kao prva ljubav koja se nikada ne zaboravlja. Sve na Grbavici je bilo prelijepo osim posljednjeg mog radnog dana kada je rat počeo. Žao mi je što danas djeca nemaju trenere kakvi su bili u moje vrijeme. To nisu bili samo treneri, to su bili sjajni pedagozi, ljudi od kojih si mogao naučiti mnogo toga. Danas kada vidim Sušića, Radeljaša, Kapetanovića, Hadžibegića, Musemića, Pašića, Merdanovića…, obradujem se kao kad današnja djeca vide Ronalda. To su bili moji idoli.
Onim što je napravio kao fudbaler više je nego zadovoljan. Ne zaboravlja odakle je počeo.
– Nisam se rodio u Zagrebu ili Beogradu gdje su bili mnogo veći politički i sportski utjecaji, bio sam kokuz, izbjeglica sa svega 500 maraka u džepu… Cijeli život sam se sam probijao i kada na kraju svega toga podvučem crtu, kako da budem nezadovoljan? Igrao sam u Južnoj Koreji, Njemačkoj, Španiji… Gdje mi je bilo najljepše? U Južnoj Koreji jer sam tamo bio bez televizije i novina, glava mi je bila mirnija, bio sam fokusiran samo na fudbal. Bježao sam od stvarnosti koja je bila zadesila moj rodni grad.
Za reprezentaciju Jugoslavije je upisao tri nastupa, a onda…
– E, to je kod mene jedinstven slučaj. Pozovu te u reprezentaciju, zabiješ dva gola i onda te više nema. To samo govori o lobijima koji su bili. Tačna je priča da su mi tražili novac, ali ja imam previše obraza i ponosa da takvo nešto sebi ne dozvolim.
Pitali smo Bogdanovića i kakvo mišljenje ima o reprezentaciji BiH, kao i novom selektoru Ivaylu Petevu.
– Reprezentaciju BiH pratim jednako kao i Srbiju. Meni je općenito nepojmljivo bilo da nakon Svjetskog prvenstva, na koje si otišao prvi put u historiji, smijeniš trenera. Iz ovih ili onih razloga. U proteklom periodu napravljeno je par loših poteza i sve to sada se vraća poput bumeranga. BiH ima toliko dobrih fudbalera koji igraju na najvećem nivou, ali ponekad isto tako očekivanja nisu u skladu sa stvarnošću. Sada je ovo jedan novi put koji je težak i trnovit. Nije lako napraviti tim. Petev? Nije mi jasno gdje nađoše Bugarina pored toliko bh. imena. Nemam ništa protiv njega, ali ne znam, meni je to čudno. Isto tako fasciniralo me je kada je neka budala tražila da se ukine mjesto počasnog predsjednika koje je pripadalo Ivici Osimu. Odmah vidiš ko ti vodi fudbal. Ljudi sa dijagnozom.
S obzirom da je jedan period karijere proveo u Španiji, dotakli smo se i Miralema Pjanića kojem ne cvjetaju ruže u Barceloni.
– Pjanić je došao u Barcelonu u trenutku koji ne bih poželio nikome. Najgori. Dugovi, smjene trenera, izbori za predsjednika, pa pandemija… Po kvalitetu Pjanić se može uklopiti u svaki sistem igre, on je vanserijski igrač, ali mislim da u Barceloni u ovom trenutku ima dosta nefudbalskih stvari kada je u pitanju ko će igrati. Ima tu frakcija, lobija… Barcelona je dozvolila sebi da kupuje igrače po 150 miliona eura i da ih šalje na posudbu. Jedan Coutinho se ne može izboriti za mjesto pod suncem. Šta reći dalje…
U španskim medijima se prethodnih dana pojavila informacija da je Barcelona ponudila Pjanića Atleticu.
– Ako ode u Atletico, napravit će pravi potez, podvukao je Bogdanović na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
(Reprezentacija.ba)
