Biti nogometni menadžer – sekiracija i nimalo glamurozan posao. Tako za Reprezentacija.ba portal kaže Mirsad Kerić, dugogodišnji emisar s adresom u Njemačkoj kojem je jedan od prvih, velikih, transfera bio onaj Nenada Bjelice iz Osijeka u Kaiserslautern. Kasnije je uspješno zastupao Eduarda da Silvu, Darija Damjanovića, Vuleta Trivunovića, Tomislava Piplicu…. I što je važno istaknuti – među rijetkima je koji se može pohvaliti da je licencirati FIFA menadžer.
Upravo je januar vrijeme kada su vojske nogometnih menadžera u “niskom startu” trzajući se na svaki šum s tržišta, napeto osluškujući i čekajući priliku za plasman svoje robe, a taj posao nosi sa sobom i puno stresa.
– Dok igrač ne stavi potpis na ugovor, ne možete biti sigurni da je posao završen, a do toga je put dug – reći će Kerić koji je u karijeri imao nekoliko situacija kada su mu transferi u “sudijskoj nadoknadi” padali. Ipak, iskustvo koje ima itekako je traženo, između ostalog i od strane prvog čovjeka FK Sarajevo Ismira Mirvića kojem je savjetovao da dovede Renana Olivieru koji je sa sedam pogodaka danas i prvi strijelac kluba s Koševa.
– Kakva je moja saradnja sa Ismirom Mirvićem? Sve je počelo tako što nas je spojio jedan ‘slučaj’ koji je povezan s engleskom Premier ligom. Nisam znao ko je iza tog projekta FK Sarajevo dok nisam ušao u taj razgovor koji je bio iniciran iz Engleske. Tako smo na prvu loptu imali pozitivan prvi utisak i on i ja, s vremena na vrijeme smo se čuli oko nekih stvari koje su tad bile aktuelne u klubu i svidjela mi se njegova iskrena poduzetnost da ga dovede na sljedeći level. Radio sam s puno utjecajnih ljudi u cijelom svijetu, od sportskih direktora do trenera, već u prvim razgovorima primijetite da samo želi sebi napraviti veliko ime ili izvući profit. To se kod Mirvića nije vidjelo. Štaviše, osjetila se emocija prema Sarajevu i želja da ga dugoročno dovede u evropske sfere.
Dobro, osim što ste dali poneki savjet vezano za pojačanja, na koji način ste još pokušali da unaprijedite Sarajevo?
– Nije to bila dugoročna saradnja već za jedan određeni period. Za tih pola godine bazirali smo se na postavljanje strukture skautinga, omladinskog pogona i provjeravanje ulaznih transfera. Puno se od tada stvari promijenilo i, što mi je drago, primijenilo. Put kojim danas Sarajevo ide je dobar. Akademija postiže sjajne rezultate, tamo ima nekolicina fudbalera pred kojima je svijetla budućnost, tako da sam siguran da će se konkretni rezultati tek vidjeti. Ništa ne dolazi preko noći. Najpotrebnije od svega je imati strpljenje. Mirvić je svoj dio posla odradio s finansijske strane. Ostalo je na treneru Rožmanu koji odgovara za teren i sportskom direktoru Ibričiću koji se brine za ostale stvari.
Danas pod ugovorom nemate igrače. Odlučili ste se na jedan potpuno drugačiji način rada?
– Vidite, preko dvije decenije sam u menadžerskom poslu i iskreno ću reći da nisam više ‘all in’ za neke stvari. I dalje imam licencu koju sam stekao 2002. godine kao jedan od prvih licenciranih agenata u Hrvatskoj, ali danas se bavim drugim projektima poput savjetovanja klubova, predsjednika… Taj posao traži puno, puno vremena, energije i snage, što danas nemam kao u svojim tridesetim (smijeh). Danas mi je fokus ponajviše na mojoj online akademiji (SPA Academy, op.a) koja školuje nogometne agente i skaute.
Kako ste uopšte došli na ideju da pokrenete jednu takvu akademiju?
– To se desilo za vrijeme pandemije koronavirusa. Znate, nije se znalo šta će biti sa prvenstvima, da li će se igrati lige, a ni mi menadžeri samim tim nismo imali posla. Klubovi nisu tražili igrače, sve je bilo na ‘stand by'… Pomislio sam zašto da ne prenosim svoje znanje na ljude koji se interesuju za ovaj posao i posao skauta koji sam, za one koji ne znaju, radio za klubove poput Dinama, Bayerna, Lazija i West Hama. Ideja je naprije bila da napišem knjigu, ali kroz razgovor sa prijateljem koji školuje ljude za prodaju, shvatio sam da je puno efektivnije činiti to online i omogućiti ljudima iz cijelog svijeta da dobiju informaciju o tome šta je zapravo menadžerski posao. Još 2020. napravio sam prvi seminar u Allianz Areni na kojem se okupio veliki broj ljudi, pa sam krenuo podučavati na njemačkom govornom području, a od prošle godine i na engleskom. Imam na stotine školovanih menadžera i skauta koji pronalaze talentirane igrače. To raste iz mjeseca u mjesec. Naprimjer, sada se za FIFA-inu licencu treba polagati ispit koji u prosjeku uspješno prođe 20 do 30 odsto ljudi, dok je, s druge strane, prolaznost skoro tri puta veća kod onih kandidata koji se upravo kod nas pripremaju za to.
Kakav je uopšte posao nogometnog menadžera? Je li glamurozan kako se čini?
– Nemamo se šta lagati. Da biste išli često na utakmice, putovanja, to iziskuje puno sredstava. U samom startu morate biti spremni da ćete unaprijed trošiti ono što niste ni zaradili. Većina menadžera je krenula tako što su prve-dvije godine bili u minusu i onda kada dođe dobar transfer, kada se zaradi na stotine hiljada eura, ljudi će reći da je to najbolji posao. Niko ne uzima u obzir koliko je do tada novaca potrošeno za normalne troškove poput upoznavanja, hotele, doškolovavanja… Potrebno je puno raditi i, kao u svemu, imati i dozu sreće da bi se uspjelo.
Imate li evidenciju koliko ste transfera do sada realizirali?
– U svojoj karijeri 44. Da, tačno toliko. Ono što ljudi ne znaju, jeste da niste uvijek jedini posrednik u transferu jer se dešto dešavaju situacije da imate klub koji traži određenog igrača, a koji je pod ugovorom s drugim agentom i obrnuto. Tada se rade partnerstva. Sa većinom igrača sa kojima sam sarađivao sam i danas u dobrim odnosima. Nenada Bjelicu sam odveo u Kaiserslautern, klijent mi je bio Eduardo da Silva, Tomislav Piplica, pa Georg Koch kojeg sam doveo u Dinamo, Darija Damjanovića u Kaiserslautern… Ma, bilo je toga.
Bilo je sigurno i zanimljivih situacija.
– Najviše pikanterija je bilo sa Miroslavom Blaževićem, legendarnim Ćirom. Jednu nikada neću zaboraviti. Tada je kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine tražio golmana, imao je problem s tom pozicijom, a jednog sam imao na umu. I tako, dogovorimo da se nađemo u kultnom kafiću ‘Charlie’ gdje je on redovito išao, sjednemo za stol, a ja mu odmah krenem govoriti karakteristike, kako je mlad, visok 1.98 centimetara, kako brani u Njemačkoj… Znate kako to ide. Zagrijao se on sve dok mu nisam rekao gdje brani. Onda je svojim karakterističnim glasom počeo govoriti: ‘Greuther Furth? Molim? Koja je to liga? Druga? Pa, je li ti hoćeš da me ubiju u Sarajevu kada se pojavim? Kako ću da pozovem igrača koji brani u drugoligašu?’ Tada su bila drugačija vremena.
U pitanju je Jasmin Fejzić?
– Da, da. Ma, vanserijski je bio u svojoj generaciji, prava je šteta što nije napravio veću karijeru. Ali, eto, pozvao ga je godinama kasnije Safet Sušić i vodio čak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Sarađivali ste i sa legendarnim Tomislavom Piplicom. Posebna ličnost u svakom pogledu.
– U svakom pogledu. Energie Cottbus za koji je branio je u Istočnoj Njemačkoj nešto kao Bayern, vjerujte. Kroz historiju su imali puno velikih fudbalera, ali kada su se birale legende, pogodite ko je dobio najveći broj glasova? Upravo Tomo. S njim ima anegdota kada je trebao produžiti ugovor koji mu je bio ujedno i zadnji u karijeri. Insistirao sam na dvogodišnjem koji će imati klauzulu da po završetku karijere ostane u klubu na nekoj od funkcija. Pregovori nisu išli nimalo lako, on je već bio u godinama i ljudi u klubu su bili skeptični po pitanju toga šta on može još ponuditi. Kada smo nakon nekoliko mjeseci uspjeli sve da dogovorimo i kada smo došli u prostorije kluba, Tomislav onako s olovkom u ruci i ugovorom na stolu, odjednom pogleda predsjednika i kaže: ‘Šta ćemo sa mojim agentom i njegovom provizijom?’ Predsjednik kluba i ja zatečeni. Mislili smo da se šali. I nije želio da stavi potpis sve dok i ja nisam dogovorio dio koji me slijedi. Izašao je iz prostorije, dao nam nekoliko minuta da se dogovorimo, a onda se vratio i potpisao.
Je li bilo onih koji su pokušali da vas zaobiđu, koji su gledali samo ličnu korist?
– Bilo je, kako da nije. Naumpao mi je baš jedan s naših prostora. Na kraju krajeva, to je možda i dobro kada vas neko pokuša zaobići jer tim činom njega anulirate iz kruga prijatelja, saradnika i na kraju samo ste vi u plusu. To je moj i savjet mladima. Ne treba to gledati kao da ste nešto izgubili već kao da ste nešto dobili. Od takvih je bolje na vrijeme se odmaknuti.
Koliko danas pratite fudbal u Bosni i Hercegovini, reprezentaciju…?
– Iako ne pratim toliko intenzivno, vidljivo je svakako da se Premijer liga diže u nekoliko segmenata. Posljednjih godina radi se na poboljšanju terena, puno više se pažnja posvećuje mladim igračima, a svjedoci smo i da se pojavljuju strani investitori. Daj Bože da još bude ljudi poput Mirvića koji žele klub dovesti na sljedeći nivo i kojima profit nije na prvom mjestu. Mi imamo puno potencijala koji ne koristimo na pravi način. Pogledajte, evo, samo reprezentaciju. Premalo cijenimo ljude koji su iz Bosne i Hercegovine, koji su dali mnogo za taj nogomet… Za primjer ću uzeti Hrvatsku gdje je Dalić, kada nije sve besprijekorno funkcionisalo, u svoj stručni štab doveo trojicu mladih stručnjaka i bivših reprezentativaca Ćorluku, Mandžukića i Olića. Kod nas – suprotno. Imam osjećaj kao da je trend da tu bude što manje uspješnih ljudi. Kako je moguće da se ne može naći mjesto za ljude poput Ibišievića, Spahića, Topića, Barbareza…, da ne nabrajam dalje, sigurno ću nekoga zaboraviti.
Zbog toga je i sve manje trenera iz Bosne i Hercegovine koji rade u ozbiljnim, evropskim, ligama. Zar ne?
– Jednostavno je, nemaju prostor gdje se mogu isprofilisati kao stručnjaci. Više se gleda ka trenerima iz inostranstva, susjedstva. Šta mislite zašto je baš taj Niko Kovač postao trener? Zato što je šansu najprije dobio u hrvatskoj reprezentaciji, HNS mu je dao platformu, kao što je i Biliću, Štimcu, Bišćanu… To je taj način razmišljanja, tu viziju neko treba da nosi. Da se ne vjeruje našim ljudima svjedoči i sljedeći primjer. Prije nego što je Petev bio izabran za selektora, sjećam se da sam nekim kanalima bio upitan imam li koga da predložim. Iako ga nisam osobno ni znao, naumpao mi je Jakirović koji je prije toga dobar posao radio u Gorici, a čiji sam način igre pomno pratio jer sam i ja završio trenersku školu u Zagrebu. Informisao sam se o njemu nakon toga dodatno. Jeste reprezentacija veliki zalogaj, međutim već tada se vidjeli da ima potencijal da je vodi i izvuče maksimum iz igrača. Uz to je mlad, pun energije… Ipak, ljudi koji su se tada pitali nisu reagirali na pomen njegovog imena. Dakle, premalo je povjerenja u svoj kadar – zaključio je Mirsad Kerić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
