Vlatko Glavaš jedan je od fudbalera koji je o svom životu napisao knjigu. Zove se – Kapiten jednog teškog vremena. A vremena u kojima je on nastupao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine su bila uistinu teška jer su ga 90-ih pojedini Hrvati smatrali izdajnikom koji igra za “muslimansku reprezentaciju” u vrijeme dok su još bile svježe rane brutalnog rata.

“Za koga ću igrati? Rezervnu domovinu nemam, nije Bugojno u Kini”, poručio je tih godina Glavaš koji je zbog igara u dresu Bosne i Hercegovine, a kasnije i zbog rada kao trener u reprezentaciji, postao zauvijek obožavan među navijačima.

Poslije će Glavaš raditi i u Premijer ligi, međutim na ružan način na kraju se završila njegova trenerska karijera koju je nekoliko godina poslije zamijenio političkom. Danas je u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

O tome, kao i samoj reprezentaciji, Glavaš je otvoreno govorio za Reprezentacija.ba portal. Vrlo je glasan bio kada se birao novi selektor, tačnije bio je protiv načina na koji se to radilo…

– Način na koji se birao novi selektor nije dobar, ali, eto, na kraju je izabran Petev kojem moramo dati podršku jer on ustvari radi u interesu Bosne i Hercegovine. Svi koji rade tako, imaju moju podršku. Suditi treba čovjeku na osnovu rezultata. U prvoj utakmici protiv Finske smo izvukli bod zahvaljujući Šehiću, a onda je došla Francuska protiv koje smo vidjeli puno volje, discipline i trke u našoj igri. Svi moramo biti zadovoljni, pogotovo kada vidimo šta se sve izdešavalo u proteklom periodu i kakva je klima bila. Moramo se fokusirati na to drugo mjesto jer su Francuzi apsolutni favoriti, a dobra je stvar što nam na ruku idu i ostali rezultati. Bit će teško, no moramo vjerovati u to i nadati se najboljem”, kaže Glavaš.

Nakon posljednje utakmice igrači su hvalili selektora Peteva. Nismo dosad gledali takvo nešto.

– Lijepo je to, pogotovo kada si trener. Oko Peteva se stvorila negativna atmosfera, nije mu bilo lako, a to su osjetili i igrači koji su mu iskazali podršku. Igrači za njega imaju samo riječi hvale i treba vjerovati da je tako. Ako nema hemije između igrača i trenera, teško je očekivati uspjeh.

I sam Glavaš je bio u trenerskim vodama, međutim već skoro deset godina nije aktivan. Zašto?

– U prvoj sam generaciji ljudi koji su u BiH dobili Pro licence. Raditi kao trener bilo je jedno lijepo iskustvo, naročito u reprezentaciji, ali danas je to prošlost. Svoju priču u Premijer ligi BiH sam završio 2012. godine kada sam kao trener Čelika na poluvremenu uzeo svoj sako i otišao sa stadiona. Neko je tražio da igra jedan igrač kojeg neću imenovati, čuo sam neprimjerene povike sa tribina koji se tiču moje majke koja je mjesec prije toga preminula, a budući da je izrazito poštujem, to nisam želio slušati. Neću reći da mi danas ne nedostaje trenerski posao. Ipak, shvatio sam da je moje zdravlje puno bolje da se okrenem nekim drugim stvarima. Biti trener u BiH nije nimalo lako. Sjećam se da su Musemića smjenjivali kada je bio prvi na tabeli… Malo je danas klubova koji će držati jednog trenera po tri-četiri godine, dati mu podršku.

Gdje vam je bilo najljepše kada je Premijer liga BiH u pitanju?

– Izdvojio bih vrijeme u Slobodi. Kada sam došao bili smo zadnji, niko nije vjerovao, pa čak ni predsjednik, da ćemo na kraju biti šesti. Koliko se sjećam, 14 ili 15 utakmica smo bili neporaženi. Bilo je interesantno i u Olimpiku koji je u to vrijeme vodio Nijaz Gracić. Parirali smo svima.

Malo ljudi zna da ste bili i na pragu Sarajeva.

– To je, koliko se sjećam, bilo 2006. godine. Cijeli dan sam proveo u Sarajevu, u Radon Plazi sam praktički sve dogovorio sa predsjednikom Hajrudinom Šumanom, ali na kraju je priča pala u vodu. Kako je moja porodica živjela u Njemačkoj, zbog nekih iznenadih stvari na kraju nisam mogao doći. Žao mi je što u to vrijeme nisam vodio Sarajevo.

Od 2002. do 2007. radili ste kao pomoćnik u reprezentaciji BiH sa Blažom Sliškovićem. Poslije toga niste sarađivali.

– Šteta što se nismo uspjeli plasirati na jedno veliko takmičenje, možda je ta generacija rezultatski mogla više, ali bilo je tu i nesretnih okolnosti. Koliko god je specifično bilo moje vrijeme kada sam kao prvi nemusliman zaigrao za BiH, toliko je bilo i to kasnije jer su po prvi put počeli dolaziti igrači iz Republike Srpske. Napravili smo na kraju  sjajan štimung. Divne uspomene me vežu za to vrijeme, kao i za samog Blaža Sliškovića. Možda je žao i njemu i meni što nismo poslije nastavili zajedno raditi, ali jednostavno putevi su se razdvojili. O njemu mislim sve najbolje i želim mu puno sreće sada u Željezničaru. Baka nije samo igračko već i trenersko ime.

Kroz tih pet godina u reprezentaciji susreli ste se sa mnogim igračima. Ko je na vas ostavio poseban utisak?

– Da, prošlo je baš mnogo igrača, a sa svima njima sam imao divne odnose. Sa dosta njih sam zajedno dolazio iz Njemačke u BiH. Lijepe uspomene me vežu za Hasana Salihamidžića s kojim sam igrao zajedno, bili smo cimeri, nakon čega sam ga i trenirao. Čovjek je osvojio sve što se moglo osvojiti, ponosan sam na sve što je napravio i kao igrač i danas kao direktor u Bayernu. Biti stranac i na jednoj takvoj funkciji u Njemačkoj je nešto nevjerovatno. Brazzo je neko ko ne govori puno. Mi smo ostali u dobrim odnosima, čujemo se i dan- danas. Zahvaljujući njemu sam bio na mnogim utakmicama Bayerna, išao sam i kada je bio u Juventusu, kao i moja kćerka koja je studirala u Italiji. Osim njega, bio sam slab još na Bajramovića i Bešliju.

Kako je moguće da danas u Savezu ne sjede naše fudbalske legende?

– Na to sam mnoštvo puta dosad skretao pažnju i prilično sam umoran. Način na koji se kod nas bira sve to nije dobar. Mnoštvo je velikih igrača koji su nosili dres naše reprezentacije i koji danas nisu ni blizu Saveza. Potrebno je krenuti od lokalnog nivoa, a evo, da krenu Bolić iz Zenice, Barbarez iz Mostara i drugi, vjerovatno bi teško prošli. Zna se i zašto… Ja se uistinu nadam da će doći bolja vremena i da će se cijeniti naše legende kao što se to radi u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i drugim uređenim zemljama. Mi se još uvijek bavimo s tim ko je ko. Ako je trener Srbin, onda pomoćnik mora biti Bošnjak ili Hrvat i obrnuto. Politika bi trebala da ode iz sporta, da gledamo samo ko je stručan, a ko ne. Ili si trener ili nisi. Nadam se da će novi predsjednik Vico Zeljković promijeniti neke stvari. Ja sam ranije rekao da bih isto tako bio sretan kada bismo Zmajeve mogli gledati u Banjaluci, Širokom Brijegu, Bugojnu…

Već nekoliko godina plivate političkim vodama. Očito vam dobro ide.

– Iznenada sam ušao u cijelu tu priču. Kroz svoju političku karijeru pokušavam inicirati mnoge stvari koje se tiču sporta, odnosno da se izdvoje sredstva i nagrade svi oni koji zaslužuju to. Mnoge su inicijative prošle, posljednja je bila vezana sa Lanu Pudar, prije toga naše košarkašice… Volio bih da kod nas zaživi zakon o sportu i da imamo Ministarstvo sporta na državnom nivou, dodao je Glavaš i onda odgovorio onima koji nerijetko na društvenim mrežama kao ‘problem’ ističu njegova visoka primanja:

– Nije to Vlatko napravio već ljudi prije 25 godina. Ja se trudim da na svoj način pomognem ljudima što je više moguće, naročito onima kojima je najpotrebnije, a ne želim da se o tome piše u medijima. I to me čini sretnim.

Često se Glavaš može vidjeti i ispred malih ekrana.

– Uvijek govorim iskreno i iz duše, očito to prepoznaju i novinari i zovu me. Ponekad ne mogu ni stići obaviti sve to. Trudim se da širim pozitivu”, poručio je Glavaš na kraju razgovora.

(Reprezentacija.ba)