Čitatelj Reprezentacija.ba portala Adnan Radeljaš na našu je adresu poslao svoj doživljaj kupovine ulaznica za utakmicu Bosna i Hercegovina – Belgija.
Dok svugdje u svijetu kupovina ulaznica za fudbalsku utakmicu predstavlja isključivo lijep događaj, Adnan je ogorčen organizacijom prodaje ulaznica napisao sljedeće:
“Jutro je, 25. septembar, negdje oko 6 sati. Ustao sam prije sunca, nabio osmijeh na lice i krenuo ka željezničkoj stanici u Sarajevu. Kažu karte se prodaju. Kažu, tako su najavili, ali gdje tačno, objavit će blagovremeno, rekoše iz saveza. To blagovremeno nismo dočekali, pa smo se morali malo snalaziti i po drugim stranicama tražiti. Našli su to oni malo snalažljiviji, a oni ostali su ostali uskraćeni za tu informaciju. Kome to odgovara ili ne odgovara, ne znam, ali pretpostavit ćemo.
U redu ispred mene, nekih 100 ljudi. Pravim računicu u glavi, neka svi kupe istok, pa 100 ljudi puta dvije karte, to je 200. Taman. Ostat će i meni tog istoka, valjda. Sati su prolazili, ali više u tom redu ispred mene nije bilo 100 ljudi, nego duplo više. Valjda ne znamo da poštujemo red, valjda ne smijemo više ni prigovoriti nekome nešto, valjda smo zaostali. Eh to, zaostali i jesmo. Zaostali u vremenu i prostoru, dok se vrši online prodaja, biraju mjesta na tribini i od kuće nabavljaju karte, za nas i dalje je to samo san. Stojim u redu i pitam se hoće li se morati poštovati numerizacija sjedišta na tribini. Možda i hoće, treba ipak ispasti to na evropskom nivou, ali to što si došao prvi i kupit ćeš kartu sa redom broj 2 i sjedištem broj 7, pa ćeš od cijele utakmice vidjeti umjesto Hazarda i Džeke, mog komšiju Hasana i Muniba, rade oni kao redari na utakmicama.
Nakon 4 sata stajanja na otvorenom, i gladan i žedan, brojim koliko je ljudi još ispred mene. Sjetih se i profesorice matematike, odavno nisam toliko računao i pravio neke proračune. Bilo je nekih 30ak ljudi još. Neki izlaze sa 20, 30, možda i više karti u ruci, prava mala lepeza od karata. Lepeza vrijedna hiljadu konvertibilnih maraka. Tu su ljudi koji Grbavicu nisu vidjeli možda i nikada, sem sjeverne tribine ispred koje redovno stoje prije utakmica i uzvikuju znate već šta. Nije red da prozivam bilo koga, pronaći će se svi oni sami. Na nekim mjestima željezne ograde su bile dovoljno odmaknute od zida, za neke ljude, valjda imaju neke VIP pogodnosti.
Skoro sam došao do vrata, koja neki čiko otvara i zatvara, puštajući po jedno da kupi kartu. Sve je to sporo, užasno sporo. Čujem, istoka je nestalo. Opet pravim neke računice u glavi, ali ne mogu da saberem 2 i 2. Neke stvari nisu moguće. Nisam tužan što ostadoh bez novoizgrađene tribine, uzet ću sjever, možda bude i kiše, oktobarski su to dani. Zamjenih papir za papir. Karte su tu, osmijeh se ponovo pojavi. Sretan sam što ću tog sedmog oktobra biti na sjeveru, a ne ispred sjevera. Sretan sam što ću navijati i pozdravljati svaki dodir naših igrača sa loptom. Sretan sam zaista, ali mi je žao što taj osjećaj nikada neće znati oni ljudi sa kojima sam zajedno čekao u redu, za ta dva famozna komada papira.”
(Reprezentacija.ba)
