Za one koji vole neizvjesnost – navijati za fudbalsku reprezentaciju BiH pravi je užitak, jer nikada ne znate da li će naši Zmajevi u narednoj utakmici odigrati poput najvećih reprezentacija svijeta ili će na terenu izgledati potpuno bezvoljno i dovesti vas do sloma živaca.
Protekle dvije godine u samo nekoliko mjeseci znali smo vidjeti potpuno različita izdanja Mešinih izabranika. Tako smo nakon solidnog finiša kvalifikacija doživjeli opšti debakl u baražu u Dablinu, pa zatim nakon super predstave protiv Švicarske odigrali sramotno neangažovano prvih sat vremena utakmice protiv Španije, a onda vidjeli dva sasvim različita lica u dvije utakmice protiv Grčke koja je u drugom meču bila isto kao i mi bez nekoliko važnih igrača…
Bosna i Hercegovina je još u velikoj šansi da ode u baraž za Svjetsko prvenstvo, a i ima argumente da čak bude i prva u grupi, ali to će biti nemoguće ukoliko naša reprezentacija nastavi igrati “teretni” fudbal kakav nažalost sve češće gledamo kada igraju Zmajevi.
Do sada smo u kvalifikacijama naučili kako Pjanić i Jajalo (Medunjanin) definitivno ne mogu sami nositi sredinu terena, kao i da ukoliko u igri nemamo Lulića ili Hajrovića naša krila ne uspijevaju napraviti praktično nijedan koristan proboj i centaršut po utakmici, te u tom slučaju ni naši napdači nemaju šanse da dođu do prilike za gol.
Svako ko bude čitao ovaj tekst zapitat će se koji su to brži i bolji igrači kojima treba dati priliku i činjenica je da selektor Baždarević nema prevelik izbor, posebno uz gotovo stalne izostanke Muhameda Bešića i loš razvoj mladih igrača u domaćem prvenstvu.
Ipak, svako ko posljednje sezone prati Gojka Cimirota u PAOK-u i Denija Miloševića u Konyasporu definitivno vidi da ova dva igrača mogu donijeti puno veću razigranost i pokretljivost veznog reda.
Cimirot je veliki radnik i trkač i njegovo prisustvo bi puno pomoglo slobodi Miralema Pjanića, ali i pokretljivosti cijele ekipe, dok bi Deni Milošević koji u Konyasporu (a isto je radio i u Belgiji) u stilu Misimovića na svakoj utakmici svojim napadačima “podvali” nekoliko lopti mogao biti taj igrač koji će Pjanićeve zamisli finalizirati posljednjim pasom prema Džeki i drugim napadačima. Uz to Deni ima paklen šut sa distance. U napadu već danas svi želimo vidjeti nove nastupe Kenana Kodre koji izuzetno obećava, ali i Harisa Duljevića ako u Njemačkoj pokaže svoj kvalitet i brzinu.
Nemojte zaboraviti da smo Kipar u prvom meču slomili tek nakon što su u igru ušli Izet Hajrović i Tino Sušić i bukvalno preporodili tempo naše igre.
Baždarević se na početku kvalifikacija odlučio za iskusne provjerene snage, što nije dalo prostora gore navedenim igračima, ali sada je definitivno jasno da istrošena generacija i neke ideje poput onih kakve je imao i Safet Sušić da Vedad Ibišević za vrijeme utakmice igra odjednom i tri pozicije na terenu ne mogu uroditi plodom.
Na kraju treba poslušati najboljeg – selektora Portugala Fernanda Santosa koji je nakon zlatne medalje na Euru 2016 izjavio kako je tajna uspjeha Portugala timski duh i idealna kombinacija mladih i iskusnih snaga.
Fudbal je živa materija i novinari i analitičari nikada ne mogu imati sve informacije i čimbenike poput selektora i trenera pri sastavljanju ekipe, ali sigurno je da ova reprezentacija može igrati ljepše, brže i bolje i da za to u prvom redu treba više hrabrosti i vjere u nove generacije.
(Reprezentacija.ba)