BiH prije 21 godinu igrala protiv Albanije u Tirani

Pintol, Musić, Duro, Konjić, Begić, N. Fazlagić, Džafić, Demirović, Musemić, Hrnjić, Turković, te S. Fazlagić i Osmanović trinaestorica su bh. nogometaša koja su nastupila u prvoj međudržavnoj utakmici između Albanije i Bosne i Hercegovine.

Piše: Sinan Sinanović, Sportske.ba

Bilo je to 30. novembra 1995. godine u Tirani. Tačno prije 21 godinu. Pobijedila je Albanija s 2:0, golovima Šendra i Dobia. Ako je šta važno, sudio je Makedonac Hristo Danilovski.

Ipak, najvažnije za Bosnu i Hercegovinu da je meč odigran. U bh. delegaciji bilo je, zbog značaja utakmice, više gostiju, nego su Fuad Muzurović i Mustafa Hukić, trenerski dvojac imali igrača na raspolaganju. Mirsad Fazlagić, tadašnji direktor reprezentacije, zatim generalni sekretar Ivica Mioč, Jerko Doko, Jusuf Pušina, Stjepan Ključić, predsjednik Olimpijskog komiteta BiH, Sabahudin Dautbašić, Nikola Bilić, činili su bh. delegaciju. Uz Muzurovića i Hukića na klupi su bili maser i doktor Haris Babić, te ekonom Edin Hodžić.

Premda je za Bosnu i Hercegovinu, ovaj meč imao posebnu težinu, bilo je sve do sami početak upitno da li će se uopšte igrati. Iz jednostavnog razloga, što nekoliko sati prije meča, nije bilo dovoljno igrača. Glavnina našeg tima i delegacije preko piste su izašli iz Sarajeva. Igrači su se prebacivali kako je ko mogao i stizao. Muzurović je zamolio svog asistenta i prijatelja Hukića da za svaki slučaj potraži odgovarajuće kopačke i bude pripravan.

Tek pred “zagrijavanje” Muzurović je izbrojao 13 igrača. Huka je odahnuo. Kakav je Huka majstor bio i u petoj deceniji mogao je pomoći u Tirani. Ustvari domaćini su mogli odahnuti, jer je Huka ipak ostao na klupi. Musemić, Konjić i Ibrahim Duro su stigli iz Hrvatske, gdje su nastupali za hrvatske klubove. Duro i Konjić za Zagreb, a Musemić za Špansko.

Demirović, koji je u nogometni svijet krenuo iz Banovića, preko “Zmaja od Bosne”,a skrasio se u slovenačkoj Gorici. Gdje je izgradio zavidnu karijeru i slovi kao jedan od najboljih igrača svih vremena ovog kluba.

Ostatak ekipe činili su igrači iz naših najboljih klubova. Said Fazlagić je u to vrijeme bio pred potpisom ugovora za Rijeku.

Za BiH rezultat je bio u drugom planu. To je jedina utakmica u kojoj Pušina od selektora nije tražio pobjedu. Imalo se obzira prema domaćinu, koji nam je ovom utakmicom otvorio vrata za prijem u FIFA-u. Tako će i biti nepunu godinu dana kasnije.

Albaniji ćemo ugostiti u maju 1996.godine u Zenici. Na Bilinom polju je bilo 0:0. Muzurović i Hukić su u Zenici bili na slatkim mukama, jer su imali viška igrača. Svi su željeli igrati. Bio je to prvi službeni meč na domaćem terenu.

Nogometni i životni putevi aktere historijske utakmice u Tirani odveli su ih na razne strane svijeta. Musemić je jedan od najboljih trenera u BiH. Konjić je ostvario zapaženu karijeru u Francuskoj i Engleskoj. Musić je rekorder po broju utakmica u italijanskim ligama. Odigrao je skoro 400 utakmica u šest sedam klubova od Serie C, do Serie A .Ismir Pintol živi u Sloveniji. Demirović se bavi trenerskim pomalo i menadžerskim poslom. Sin mu slovi kao jedan od najvećih nogometnih talenata i na meti je italijanskih klubova.

Asim Hrnjić živi na relaciji Zenica rodni Maglaj. Senad Begić živi u Župči i slovi kao trener spasioc u Ilijašu, Župči i Brezi. Musić je dio Uprave ilidžanskog Igmana. Nedžad Fazlagić radi za jednu stranu kompaniju u BiH. Said Fazlagić je dogurao najdalje. Generalni je menadžer OIimpijskog komiteta BiH. Igrao je prvu sezonu u MSL američkoj ligi.

Ibrahim Duro živi u Zagrebu. Amir Osmanović je imao nekoliko uspješnih sezona u Kini. Sada živi u Lukavcu. Esmir Džafić s dosta uspjeha vodi školu u Visokom, stvara nove “zmajeve” i igra za selekciju “Humanih zvijezda”. Almir Turković je karijeru završio u Sarajevu gdje je nastavio trenerski posao. Ranije je, igrajući u HNL, stekao status “ikone” u Zadru, Osijeku i Hajduku.

Utakmica s Albanijom u Tirani otvorila nam je vrata FIFA-e i UEFA-e. Bila je velika pobjeda izvan terena. Diplomatska pobjeda. Niko od igrača tada nije ni pomišljao na dnevnice, na putne troškove. Prije meča u Tirani, “ljiljani” su se okupljali i igrali u Bolonji, Genku, San Sebastianu, Velenju, Dizeldorfu, Kaiserslauternu, u Zagrebu… Gdje god se moglo doći, ko god je pozvao.

Svakako da ne treba zaboraviti neka od imena, poput Vukašina Petranovića, Mirze Kapetanovića, Blaža Sliškovića, Envera Marića, Safeta Sušića, Mehmeda Baždarevića, Demira Hotića, Mehe Kodre, Semira Tucea, Faruka Hadžibegića, Slaviše Vukičevića, Milija Hadžiabdića, Mirze Golubice, Vlatka Glavaša, Admira Smajića, Fahrudina Omerovića, Ivice Jozića, Suvada Katane, Ante Jakovljevića, Besima Nikolića, Seje Kajtaza, Senada Merdanovića… Svi su oni dogovarali utakmice, nabavljali opremu i nastupali.

(Reprezentacija.ba)