Vezni red svakog nogometnog tima trebalo bi da bude motor pokretač ekipe. Posebno jedne reprezentacije – zbog toga što nema vremena za taktička uigravanja koja bi sakrila ili nadomjestila nedostatke tima.

Taj vezni red osim fizičke i tehničke nogometne kvalitete mora imati i dodatne vrlo važne faktore – energičnost, borbenost, motiviranost…

Najbolji primjer je hrvatska reprezentacija gdje već odavno dokazani i ostvareni igrači poput Modrića, Kovačića ili Brozovića idalje na svakom novom nastupu žele pomjeriti granice svojih nastupa.

I očigledno je da njihova glad za novim uspjesima u dresu reprezentacije nikada neće biti smanjena. Ni najmanje. Do posljednje sekunde u kojoj nose dres Hrvatske.

Ali, u našoj Bosni i Hercegovini, ta glad manja. Odnosno čini se da su manje motiv i ambicije.

Miralem Pjanić se u 31. godini odlaskom da igra u Emirate praktično odlučio penzionisati iz vrhunskog nogometa. Rade Krunić je u 30. godini izabrao novac i ugođaj nogometa slabijeg za jednu ili dvije klase nego što je mogao igrati dalje. Slične je (ne)ambicije imao i Zvjezdan Misimović koji se već u 32. godini potpuno penzionisao.

Uz ovakve lične ambicije, odnosno odsustvo istih, nemoguće je a ne biti skeptičan kakve ambicije i motiv u dresu reprezentacije BiH imaju danas Pjanić i Krunić. I da li ih, čak i uz najveću želju, uopšte mogu podići nakon posljednjih odluka.

Jer bez njihove gladi za rezultatom, teško da do istog možemo i doći.

Osim ako na klupu Zmajeva ne sleti neki novi Miroslav Ćiro Blažević. Neki novi mag motivacije.

Bosna i Hercegovina će 21. marta u Zenici igrati protiv Ukrajine polufinale baraža za EURO 2024.

(Reprezentacija.ba)