Bosna i Hercegovina u svojoj historiji, kako samostalnoj tako i onoj ranijoj, možda je imala malu nekolicinu igrača kvalitete Miralema Pjanića.

Ali sigurno da nikada nije imala, a teško da će uskoro i imati, igrača koji u svojoj biografiji ima takvu listu najvećih europskih klubova.

Dolazak u Barcelonu bio je potpis na portret svjetske zvijezde, ali i već mu je i sam dolazak u Juventus donio globalnu popularnost kod stotina miliona navijača “stare dame” diljem svijeta. A kada još u tom klubu osvojite četiri titule, dva kupa i jedan superkup Italije, pa vas još odaberu nekoliko puta u tim sezone Serije A? E onda stvarno imate status igračine za sva vremena.

Nažalost proklestvo naših najboljih sinova je da ih gotovo po pravilu neizmjerno više cijene u uspješnom i bogatom svijetu, nego u njihovoj domovini. “Ne bacajte bisere pred svinje” možda bi pregrubo zvučalo za ovaj tekst, ali definitivno Miralem Pjanić je bio “preskup” za našu fudbalsku reprezentaciju.

Njegov najveći kvalitet bili su nevjerovatni vizionarski pasovi. Dok bi prosječna fudbalska ekipa potrošila minutu igre i desetine pasova u pokušaju da uopšte stvore gol šansu, Pjanić bi to svojim samo jednim dodavanjem sve preskočio i riješio.

Još ako tome pridodate golove iz slobodnih udaraca ne čudi da su klubovi na njega ukupno do sada, pretpostavlja se, potrošili preko 400 miliona maraka računajući transfere i plate.

A nama u Bosni, kažu, baš i nije toliko valjao.

Jer da bi Pjanić pokazao svoj maksimum on je u ekipi morao imati izuzetno razigrane i pokretljive ofanzivne igrače koji će samo razmišljati kako da se nađu u prostoru za asistenciju ili gol šansu – a Pjanićeva lopta bi već bila tu.

Možda bolje reći Pjanić je morao imati selektore koji bi prema njegovim kvalitetama podesili našu igru.

Ali to mu je ostao nedosanjani san.

A njegovo razilaženje sa filozofijom reprezentacije BiH posebno je raslo nakon njegovog prelaska iz Rome u Juventus u kojem su fascinirani ovim njegovim talentom uveliko promijenili njegov stil igre. Postao je još defanzivniji, igrač koji se ne bavi driblanjem, sitnim vezom, nego samo distribucijom pasova koji u sekundi dovode protivničke odbrane i taktike do kapitulacije…

A samim time nam je postao još “skuplji” i dalji.

Jer reprezentaciji BiH predvođeni često selektorima bez posebnog taktičkog znanja, kamo li vizije, trebali su pružni radnici, a ne umjetnici. Igrači koji bi čuvali “nulu”, odnosno često formaciju i taktiku osmišljenu bez ikakvog konkretnog cilja, osim da se ne izgubi.

Koliko je Pjanić bio kvalitetan za reprezentaciju BIH možda se moglo najbolje vidjeti u jednoj od utakmica u mandatu Roberta Prosinečkog. Onoj protiv Sjeverne Irske na Grbavici, kada je dva puta potpuno nepredvidivo svima na stadionu, osim očigledno njemu i Džeki, namjestio dva gola. Jedan su mu nepravedno ukrale sudije, ali to sada nije ni bitno. Tu je u sekundi napravio što neko ne napravi u reprezentativnoj karijeri.

A takvih asistencija i utakmica moglo je biti još i više, da su selektori malo bolje znali.

Zato hvala ti Mire, ali prije svega oprosti nam!

(Reprezentacija.ba)