Kažu da je osamdesetih bio najplaćeniji igrač Partizana. Na pomen njegovog imena u Beogradu i danas dignu “palac gore”, međutim kako to obično biva, svugdje je bio više cijenjen nego u svojoj zemlji. Dres Zmajeva je nosio u onim najtežim vremenima, jednim dijelom je i stvarao N/FSBiH, ali u ovoj instituciji za takve danas mjesta nema.
Govorimo o 58-godišnjem Admiru Smajiću s kojim razgovori nikada nisu dosadni. Otvoreno i bez sustezanja, spreman je pričati o svakoj temi, a svoju nekonvencionalnost još jednom je potvrdio.
Najprije nas je zanimalo gdje je danas, šta radi…
– Gdje sam? U Švicarskoj, odmaram… Malo sam se povukao. Nakon što sam naputio Slobodu bilo je nekih, kao, ponuda, međutim ništa konkretno ili dovoljno privlačno da se upuštam u to. Ne žalim se, lijepo mi je i ovako, gledam utakmice, priča Admir Smajić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Spomenuli ste Slobodu. Kako danas gledate na vrijeme provedeno u tuzlanskom klubu?
– Nisam se na Tušnju nešto puno zadržao, ali danas kada podvučem crtu, mogu da budem prilično zadovoljan poslom koji sam radio. Imam lijepa sjećanja na taj period. Najviše zbog tih nekih mlađih momaka koji su poslije toga krenuli da prave karijere poput, recimo, Muratovića, Maksimovića i ‘malog’ Hodžića koji je sada jedan od boljih u sarajevskom derbiju. Da sam ostao, fokusirao bih se i dalje samo na te mlađe. U tome je budućnost, a talenata na području Tuzle nikada nije nedostajalo.
Malo je nedostajalo da u bh. fudbalu gledamo i vašeg velikog prijatelja Marka Topića. Spominjao se kao sportski direktor Sarajeva.
– Bio sam upoznat sa tom cijelom pričom. Po meni je velika šteta što se jedan čovjek kao on nije uključio u Sarajevo i generalno u bh. fudbal. Kada niko nije želio igrati za Bosnu i Hercegovinu, Marko je taj dres srcem nosio i kasnije je napravio veliku karijeru. Ne bi on nikome pravio problem, radio bi svoj posao ozbiljno i profesionalno, kao i sve u životu. Garantujem. Međutim, znate kako je kod nas, uvijek ima tih nekih priča i igara iza leđa. A on nije taj karakter i tip čovjeka.
Iza reprezentacije je još jedan neuspješan ciklus. Je li problem u selektoru?
– Pratim sve što se dešava oko reprezentacije. Gledajući rezultate, nije najbolje, ali ne mislim da trebamo prstom upirati samo u selektora Ivayla Peteva. Mislim da on nije kriv za probleme koji su se dešavali i da, štaviše, može napraviti nešto s ovom reprezentacijom. Najlakše je čovjeka stavljati na stub srama i pljuvati. Da ga smijenimo, mislite da bi se nešto promijenilo? Ne bi!
Šta je onda problem?
– Problem je što se mi nismo na najbolji način pripremili za smjenu generacije. Govorio sam o tome još prije dvije godine, a niko nit me je poslušao, nit uzeo za ozbiljno. Jasno je da ni Džeko ni Pjanić zbog godina više ne mogu davati što su mogli prije. Treba tražiti igrače koji će ih u budućnosti moći zamijeniti ili da, ako možemo, ne gubimo talente. Naš je problem što uvijek svaljujemo na selektora. Gdje je bivši predsjednik N/FSBiH? Koja je njegova odgovornost, koja je odgovornost ljudi koji sjede u Izvršnom odboru? Ja sam 2003. otišao iz Saveza i nisam se vratio jer sam već tada primijetio da nije to na nivou na kojem treba biti. Povukao sam se bez riječi. Šteta je što je stanje ovakvo, a imamo daleko najbolju publiku. Pogledajte naše navijače, bilo hladno ili toplo, nema gdje ne idu.
Ko bi po vama bio idealan selektor za BiH?
– Halilhodžić! To je tip trenera za našu reprezentaciju. S takvim čovjekom moraš sjesti, dati mu potpunu slobodu, ali oni to neće… Zna se i da Vaha neće trpiti neke stvari. Ali, najmanji problem je selektor. Za reprezentaciju je igralo toliko dobrih i finih momaka za koje danas nema mjesta u Savezu.
Šta biste još promijenili?
– Mi nemamo uopšte pravu, karakternu, skauting službu i to je sramota. Nismo mi Engleska da imamo milion fudbalera, za svakog se moramo boriti, a ne tek tako gledati kako odlaze igrati druge zemlje. Drugačije bi bilo da se s njima sjedne, porazgovara… Nikada neću zaboraviti kada sam 2000. godine išao po Grujića u Banjaluku da ga dovedem u mladu reprezentaciju, pa po Bajramovića u Njemačku koja ga je također vrbovala. Nije mi ništa to bilo teško. Problem je danas angažovati Smajića ili nekoga drugog za Švicarsku, Francusku…, i to samo jer ne govorimo ono što bi oni željeli čuti. Strašne stvari su da mnoga djeca koja nemaju novca ne mogu doći do dresa reprezentacije. Ni ja nisam iz bogate porodice, fudbal je bio jedini način da se izborim za nešto, ali tada mi niko nije tražio novac da igram za omladinsku selekciju bivše Jugoslavije.
Ne libite se reći ono što mislite. Nekada vas je to i koštalo.
– Čega se plašiti? Pa, ja sam jednim dijelom stvarao taj Savez. Imao sam mogućnost 1994. godine igrati i za Švicarsku, ali odlučio sam se za svoju zemlju. Kao selektor mlade reprezentacije sam izvukao mnogo igrača poput Papca, Hasagića, Grujića, Berberovića… Svi oni su poslije, kada sam radio sa Bakom Sliškovićem, bili i u A selekciji. I godinama poslije toga sam pratio reprezentaciju, nikada nisam išao u Savez da tražim kartu običnu. Da ljudi ne shvate pogrešno, nisam ovdje bitan ja. Marketinški bi bilo dobro da ljudi poput Topića i mnogi drugi koji su ostvarili trag imaju svoje mjesto. Danas se priča o nekom kretenskom ključu, a ljudi koji vole državu, nema ih, zaključio je Admir Smajić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
