Javier Zanetti, Paolo Maldini, Francesco Totti… Ako se pitate šta nabrojane čini posebnima, onda su to njihove karijere koje su bile bez mrlje – čvrste, herojske, čiste. Igrali su dokle god ih je tijelo služilo.

Jednog takvog mogli smo gledati i na premijerligaškim terenima. Bio je pravi primjer profesionalca i lidera. Osim što je iz Premijer lige BiH otišao kao najbolji strijelac i sa titulom prvaka, od strane navijača Sarajeva je dobio i nagradu “Ismir Pintol” koja se dodjeljuje najborbenijem igraču tokom sezone. Sve to samo svjedoči da je u svakom segmentu bio klasa kakva se rijetko viđa u ovim okvirima. Govorimo o Leonu Benki.

Danas kada na leđima ima 37 godina Benko je i dalje fudbalski aktivan. Nakon brojnih selidbi po svijetu vratio se u rodni grad gdje igra za Varaždin.

– Dokad ću igrati? Huh, teško mi je sad to odgovoriti. Sa Varaždinom mi ističe ugovor na kraju sezone, još nije bilo nikakve priče budućnosti, tako da ne bih ništa unaprijed govorio. Vidjet ćemo… Možda se posvetim porodici i biznisu. Inače, u Cavcatu odakle mi je žena imam kuću za odmor, kaže Leon Benko na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Trenerski posao ili menadžerski? To vas ne interesuje?

– I o tome razmišljam. Želja mi je ostati u fudbalu i trenerski posao je svakako primamljiv, ali isto tako svjestan sam koliko oduzima vremena. Kroz čitavu karijeru sam se selio od grada do grada. Trenerski posao isto sa sobom nosi takav život i ne znam koliko sam spreman na to sve. Ne bih baš htio priuštiti porodici ponovo to, ali ko zna, vidjet ćemo šta život nosi. Posao menadžera je fleksibilniji. Dobra stvar je što imam dosta tih konekcija i poznanstava koja sam stekao kroz karijeru.

Igrali ste u brojnim zemljama. Postoji li nešto za čim žalite?

– Možda najviše žalim što sam prebrzo otišao iz Njemačke. Nurnberg se u to vrijeme takmičio u Bundesligi, a ja sam jedva čekao da idem zbog te neke povrede koja i nije toliko bila ozbiljna. Više je u pitanju bilo krivo liječenje. Onda kada sam otišao morao sam se ponovo dokazivati i ime graditi gdje god sam otišao. Ali, bilo-prošlo, za prolivenim se ne plače. Inače, bilo mi je lijepo gdje god sam igrao, od Liježa preko Kine do Sarajeva.

Kada već pominjete Sarajevo, kako je uopšte došlo do dolaska u BiH? Bila je to prava bomba.

– Prije toga imao sam epizodu u Kini koja nije bila baš najuspješnija. ‘Ganjao’ sam se sa Kinezima oko neplaćanja i nisam poslije toga želio žuriti. U isto vrijeme vodio sam ozbiljne pregovore sa četiri-pet ozbiljnih klubova, a kako više nisam bio mlad, nije samo novac igrao ulogu. Razmišljao sam i o djeci, o tome gdje će ići u školu, da to ne bude daleko od kuće… Tadašnji sportski direktor Sarajeva Abdulah Ibraković mi je predstavio jasno plan i ambicije Sarajeva i na kraju, eto, uspjeli smo se dogovoriti. I nisam se pokajao.

Zbog spora sa kineskim Dailanom nekoliko mjeseci je morao čekati na debi. A onda je debitovao protiv Zvijezde u Gradačcu po velikim vremenskim neprilikama i bacio u trans navijače.

– Uh, kad se samo sjetim terena u Gradačcu (smijeh). Nisam baš uvijek trenirao na tepisima, nije to za mene bilo ništa novo, uspio sam čak da zabijem i dva pogotka. Brzo sam se prilagodio na Sarajevo. Klapa je bila dobra, svi smo se držali zajedno, a ispunjavao me i svaki trening. Zato smo i napravili rezultat.

Je li Sarajevo moglo napraviti više u tom periodu?

– Mislim da jeste. Ne znam da li je do tadašnje politike koja se vodila ili pritisaka sa strane. Pogledajte samo kako je ta generacija naprosto nestala. Kada je došao Miodrag Ješić bilo mi je nepojmljivo da se potjera nekolicina fudbalera koji su gradili taj šampionski tim. Kao igrač ne mogu ulaziti u strukturu kluba, miješati se u odluke, međutim očigledno je da to nije odrađeno najbolje. Mogli smo daleko više.

Uprkos svemu što ste napravili na terenu, niste se najbolje razišli sa Sarajevom. Poznata je priča o skandalu i pivama.

– Ma, po meni nije to nije bio nikakav skandal. Tadašnji trener Almir Hurtić nije imao hijerarhiju u svojoj ekipi, jednostavno je htio na meni graditi autoritet. Ni iz čega je napravljena drama. Tog dana u hotelu je bila svadba, ljudi koji su bili tu su nas zvali da se fotografišemo, a na kraju smo popili i po jedno malo pivo. Jedno. I dok je u Njemačkoj bilo poželjno da popiješ jednu čašu vina poslije večere, ovdje je zbog jedne male pive napravljen skandal. Znam kakav sam profesionalac i sebi nikada ne bih dozvolio bilo kakvo opijanje. Očito su Hurtića bile malo ponijele emocije nakon povrede pa je sa tim izašao u javnost. Prije toga sa njim sam imao vrlo dobar odnos, rekao bih i prijateljski, ali nikada nisam ni pomislio da to koristim.  Mislim da je to bila neka njegova igra, ne znam iz kojeg razloga.

Očito vas je to mnogo zaboljelo.

– Ja sam bio fer i korektan, zalagao sam se maksimalno na svakom treningu i svakoj utakmici. Ne želim sada da zvuči kao da se hvalim i slično već jednostavno znam da sam odradio svoj posao najbolje što sam mogao. E, zbog toga me boli. Po prirodi sam težak karakter, čovjek kojem smeta nepravda i koji ne podilazi nikome. Žao mi je što je tako na kraju ispalo, ali uvijek ostaje to sjećanje na sjajan period u klubu i gradu.

Zanimljivo je da su vas cijenili i navijači najvećeg rivala Željezničara.

– Živio sam blizu stadiona Željezničara, sretao sam brojne njihove navijače, ali sa svima sam imao normalan odnos. Nikada nisam doživio da mi nešto dobace, da me vrijeđaju ili slično. I zbog toga sam uživao u Sarajevu. Poslije te moje epizode sam dolazio samo jednom, svaki put kada planiram nešto se iskomplikuje, stalno neke obaveze. U kontaktu sam sa mnogim prijateljima od tamo.

Sarajevo kao klub i dalje pratite.

– Baš se sa mojim saigračem Kerimom Memijom stalno ‘bodem’ oko Sarajeva i Željezničara. On je Manijak. Pratim redovno sve što se dešava. Volio bih da se Sarajevo vrati na to prvo mjesto. Nevjerovatno je kako su prokockali prednost, ali zato fudbal i jeste zanimljiv, podvukao je Leon Benko na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal. 

(Reprezentacija.ba)