Fudbalsku karijeru počeo je u Željezničaru i dva puta je izabran za najboljeg igrača Jugoslavije, dok je u Francuskoj u periodu dok je igrao za Sochaux proglašen za najboljeg stranog igrača.

Mehmed Baždarević, selektor bh reprezentacije, ostvario je i uspješnu trenersku karijeru, a za “zenskiportal.ba” otkriva da li je nostalgičan za prošlim vremenima i fudbalom koji se igrao u Jugoslaviji.

Za čitatelje ženskog portala rado se prisjetio svog prvog poljupca i prvog derneka, a ujedno priznaje čime je svoju suprugu oborio s nogu.

Koje promjene ste uveli u reprezentaciju otkako ste došli na mjesto selektora? Da li ste “probudili” Zmajeve kako se i očekivalo od Vas?

– To ću ostaviti vama da procjenjujete. Učinio sam sve da vratim povjerenje, samopouzdanje i osmijeh. Najvažnijeje da ja učinim da oni na terenu pokažu više od onoga što su pokazivali u zadnjim utakmicama.

Šta mislite o regionalnoj ligi o kojoj se toliko priča posljednjih godina? Mislite li da bi u takvoj ligi, koja bi bila sastavljena od najboljih klubova iz bivše Jugoslavije, porastao kvalitet nogometa na našim prostorima?

– Smatram da bi to sportski i ekonomski bilo jako dobro. Iako je to izuzetno kompleksno, komplikovano u smislu organizacije. Mislim da bi bilo dobro probati, jer bi sigurno bilo više kvaliteta, više fudbalskog biznisa i prema tome više publike. Ubijeđen sam u to. Sad, na koji način to napraviti, da li je to liga ili neki kup, treba probati i vidjeti. Šteta bi bilo ne učiniti sve da vidimo može li to da zaživi. Ja iskreno mislim da može.

Jedan ste od rijetkih igrača FK Željezničar kojeg poštuju i vole navijači vašeg vječitog rivala FK Sarajevo. Šta mislite zbog čega je tako?

– Vjerovatno jer i ja njih poštujem i volim što su uvijek bili moji sportski prijatelji i neprijatelji za onih 180 minuta godišnje. Mislim da fudbal ne postoji, niti bi postojao u FK Sarajevu i u ovom gradu da nije bilo dobrog Sarajeva, a da nije bilo ni tog pravog rivaliteta. Oni su nas tjerali da budemo još bolji.

Uhvati li Vas nekad nostalgija za prošlim vremenima i fudbalom koji se igrao za vrijeme Jugoslavije?

– Da. Igrao se dobar fudbal i u to vrijeme smo imali najbolju ligu u Evropi. Bilo je puno svijeta i na stadionima je bilo mirnije. Mislim da smo mi na putu da napravimo jaku ligu i dobar šampionat. Ima tu dosta posla u ovim teškim vremenima i nije lako. Da sam svemoćnik učinio bih sve da postanemo jedna od kvalitetnijih liga u Evropi. Svi znamo da je to u ovom momentu teško i da će trebati vremena.

Da li se u BiH dovoljno ulaže u sport?

– Ne na pravi način. To je pitanje države. I smatram da to može biti jedna jako dobra stavka finansijska i za jednu državu kao što smo mi. Trebalo bi više uložiti prvenstveno u infrastrukturu i u rad sa mladima.

Vodili ste tri prvoligaška francuska kluba, kao i tuniske, katarske i alžirske timove. Gdje vam je bilo najteže raditi?

– U Sochauxu, jer je to bila moja kuća, a sportski u Tunisu, gdje smo igrali šampionsku ligu i borili se za tri titule. Bilo je teško raditi zbog velikog pritiska, a i u samom klubu je bio neprofesionalan odnos, tako da je bilo teško ostvariti vrhunske rezultate u jednom klubu gdje je skoro bio amaterizam.

Da li je teži posao trenera nekog kluba ili selektora?

– Naučio sam da radim svaki dan, a oba posla imaju svoje poteškoće. Mada, najvažnije je da imate dobar izbor igrača i u klubu, ali i u reprezentaciji, odnosno da imaš što se kaže “slatke muke” koga zvati. U nekim situacijama, kada imaš 25 igrača, lako je biti selektor. U svakom slučaju, u obe situacije posao je izuzetno težak, ali i izuzetno interesantan.

Kako biti dobar trener?

– To mora biti čovjek koji voli svoj posao, koji puno radi i koji ga živi sa osjećanjima i jednom velikom odgovornošću i ozbiljnošću.

Kako se pripremate za utakmice?

– Kao prvo moram biti fizički spreman, a i psihički. Treniram koliko mogu, prvo fudbal, a potom i boks. Zimi idem na skijanje. U glavi još uvijek razmišljam kao fudbaler, što je najbitnije, znam šta oni žive. Ipak, 14 godina sam trener i znam šta jedan trener treba da čini, a taj fudbalski život mi pomaže.

Da li biste možda nekad trenirali i neki ženski fudbalski klub?

– Sa zadovoljstvom. Mislim da je to jedan fah u koji se u svijetu sve više ulaže. A i žene su dosta poslušnije.

Halid Bešlić u jednoj svojoj pjesmi kaže “prvi poljubac davno zaboravljen, prvi dernek ko zna gdje” Sjećate li se Vi vašeg prvog poljupca i prvog derneka?

– Prvi put sam se poljubio na trolejbuskoj stanici u Nedžarićima, dok je prvi pravi dernek bio u Blue Pointu.

Čitala sam da Vam je otac bio strog i da ste morali kući doći do 23 sata. Da li se ikad desilo da ste imali djevojku koja je imala duži izlaz od Vas?

– Djevojka mi je stanovala u Nedžarićima i sigurno da je znala izaći i poslije mene. Nastojao sam da vodim uredan život, ne samo zbog roditelja, već i zbog onoga što radim. Iako se znalo desiti i da zakasnim, ali tada bih imao problema sa ulaskom u kuću. U takvim situacijama, čekao bih da otac zaspi, pa bi mi majka bacila ključ s prozora.

U ono vrijeme, kako ste osvajali djevojke?

– Imao sam priču, a i na šarm. U naše vrijeme je bilo teško sa djevojkama, morao si biti mađioničar. Ali, imao sam dovoljno šarma i stila.

Čime ste osvojili svoju suprugu?

– Upravo tim. Šarmom i stilom.

Pratite li modu?

– Da. Obožavam modu. Kad god mogu vremenski, a i finansijski, posjećujem butike. Volim da vidim ljude, i muške i ženske, lijepo obučene.

Vaša omiljena modna marka?

– Boss.

Imate li neki omiljeni modni dodatak?

– Šal i sat. Žene uvijek gledaju cipele i sat.

– A šta Vi gledate na ženama?

– Sve…

– Koji je Vaš ritual opuštanja i obnavljanja energije?

– Pravi ritual opuštanja nikada nisam ni napravio, dok svoju energiju obnavljam treningom i općenito kada se bavim nekim sportom. Tada mi se čini da sam renoviran. Također, pomaže mi i izlazak u dobar restoran. Inače, dugo godina nisam bio na pravom odmoru, a ne znam zašto.

I, ljuti li Vam se supruga zbog toga?

– Pa, nije baš zadovoljna.

– Dešava li Vam se da zaboravite bitne datume poput godišnjice braka?

– Desi mi se da to nekad zaboravim, ali suprugu iznenadim kada se najmanje nada. Moj profesionalni život je u jednom momentu zauzeo previše mjesta u tom dijelu mog života, kao i mnogim fudbalerima i trenerima. Svako ko se bavi ovim poslom zbog toga žali.

Imate li neostvareni san?

– San mi je bio da postanem prvak sa nekom ekipom. Nisam osvojio titulu. Uvijek sam želio nešto napraviti veliko u onome što radim. San mi je trenutno odvesti reprezentaciju na Evropsko prvenstvo i kada bih to učinio možda bih se prestao baviti fudbalom. Uvijek pokušavam da ono što radim da radim sa puno ljubavi, profesionalno i sa odgovornošću.

Kajete li se zbog nečega u životu ili karijeri?

– Ponekad se kajem što nisam imao drugi put u karijeri. Što sam trebao napustiti u jednom momentu Želju i igrati u većim klubovima. Mogao sam to jer sam imao kvalitet. Uvijek sam bio vjeran klubovima koji su mi pružali ono što sam ja, jednu ljudskost, kao što je bio Željezničar i Sochaux. U FK Željezničar sam bio osam i po godina i iz njega sam otišao sa 27 godina i prešao u Sochaux gdje sam bio do 37 godine. Nadam se da će moj trenerski posao biti još jači, iako iza mene stoje tri medalje. Bio sam prvak juniorskog Evropskog prvenstva, zatim vice prvak, osvojio sam olimpijsku medalju, bio sam vice prvak Afrike. To je neka vrsta satisfakcije.

Da niste fubaler šta biste bili?

– Ne znam čime bih se mogao baviti. Potičem iz radničke porodice i nikada se nisam plašio nijednog posla. Kao dijete sam se malo bavio muzikom. Svirao sam harmoniku i klavir.

Gdje su žene ljepše u Sarajevu ili u Francuskoj?

– Lijepe su i Sarajke i Francuskinje. Ipak, smatram da su naše žene najljepše.

(Reprezentacija.ba)