Željezničar i Sarajevo su gradski rivali duže od sedam decenija. S obzirom na rivalstvo, nije baš česta pojava da se između ovih klubova obave direktni transferi, međutim kroz historiju je bilo fudbalera koji su imali priliku nositi i jedan i drugi dres. Albin Pelak, Faruk Ihtijarević, Sead Bučan, Admir Raščić, Mirza Mešić…, samo su neki od njih.

I dok danas obično takvi fudbaleri govore kako “vole i jedan i drugi klub”, floskulama se ne služi Arben Avdija koji je svojevremeno važio za veliku nadu. I on u svom CV-u ima i Željezničar i Sarajevo, međutim period proveden na Grbavici smatra najljepšim u životu i rado ga se prisjeća danas kada je daleko od fudbalskih zbivanja.

Avdiju smo “uhvatili” nedaleko od Varaždina. Na Transfermarktu piše kako je i dalje aktivan, da igra za Polet za Pribislaveca, ali je u razgovoru za Reprezentacija.ba portal to demantovao.

– Ma, ne… Ne znam ko je to stavio uopšte. U prošlosti sam vodio djecu iz Poleta, i to na nagovor prijatelja jer mi je bivša žena od tamo, ali na terenu nisam već skoro 15 godina. Mali fudbal igram, sastanem se četvrtkom sa rajom i bivšim saigračima iz Varteksa.

Pitamo ga ima li i dalje magije u njegovim nogama, kroz smiješak odgovara:

– A s obzirom da se radi o momku od 40 godina, onako, nije ni loše.

I dok obično fudbaleri u mirovini žale za fudbalskim danima, preispitivaju se jesu li mogli više, Avdiji danas uopšte ne nedostaju.

– Moja glava nije bila za profesionalni fudbal. Kao dijete sam uživao u tome, volio sam igrati s rajom, ali volja je polako nestajala kada su počeli ozbiljniji treninzi. Mislio sam i tada prestati. Ipak, kako sam kao dijete dobijao pozive za mlađe hrvatske selekcije, govorili su da nastavim, da bi bila šteta i tako sam eto ostao u fudbalu. Danas mi sve to nekako ide na živce. Fudbal su mi ogadili pojedini ljudi koji to gledaju na drugačiji način.

Igrao je jedno vrijeme i za U21 reprezentaciju BiH.

– Meni je otac sa Kosova, majka iz Novog Pazara, a živjeli smo u Bjelovaru jer je otac bio vojno lice. Nakon što sam došao u Željezničar ukazala mi se prilika i da igram za mladu reprezentaciju BiH koju je tada vodio Ibrahimi Zukanović. Odradio sam jedan-dva ciklusa, a u toj generaciji bili su još moj rođak Albin Pelak, pa Dragan Blatnjak, Vule Trivunović, Želimir Terkeš…

A Željezničar je, kaže, posebna priča.

– Vjerujte mi, vrijeme koje sam proveo u Željezničaru je za mene najljepše u životu. Teško mi je opisati, ali tada je sve oko kluba bilo magično, ti navijači, ta tradicija… Bio sam i u Sarajevu, dobri su i oni, međutim Željo je Željo!

U ljeto 2005. godine je iz Željezničara otišao direktno u Sarajevo.

– To je bio neki moj bunt, inat, ne znam ni kako bih ga nazvao. U to vrijeme iz Željezničara su otišli svi oni dobri igrači poput Dželaludina Muharemovića. Takvima mi nikad nije bio problem sjediti na klupi, ali nakon što je trener poslije uveo puno juniora, meni je rekao da bi trebao biti rezerva i ulaziti zadnjih 20-tak minuta. Jednostavno, to mi nije odgovaralo. Rođak koji je igrao u Sarajevu mi je rekao: ‘Dođi kod nas, biće ti bolje’ i tako je na kraju došlo do transfera.

Taj potez se nije baš svidio navijačima Željezničara.

– Takvi transferi nisu baš popularni i normalno da je bilo neugodnih situacija. Kako sam živio na Grbavici blizu stadiona, znali su mi dolaziti u tri ujutro pod prozor, skandirati… Bilo je toga, ali ništa previše.

Okušao se i u inostranstvu. Nakon Željezničara i Sarajeva na red je došla Češka, tačnije Teplice gdje ga je čekala bh. kolonija.

– Tamo sam zatekao Džeku, Merzića, Ljevakovića… Bilo je baš dobro, taman sam nakon ozbiljne pauze počeo da radim sa njihovim B timom kako bih se vratio u formu, ali onda je uslijedio novi peh. Taman kada pređem u prvi tim, povrijedim nogu i tri mjeseca na štakama. E, tada mi je već bilo dosta. Odlučio sam da se vratim kući i okrenem nekim drugim stvarima. Žalim li? Pošto sin danas voli fudbal, možda bih radi njega volio da sam više ostao u tome i da mu danas mogu pokazivati utakmice.

Kaže da je s vremenom postao pravi šumski čovjek. Bavi se i građenivom.

– Živim u šumi, u vikendici, sa svoja dva psa vučjaka. Usput se bavim i građevinom, majstor sam u tome, otvorio sam obrt i mogu reći da sam vrlo zadovoljan. Ovo što danas radim je ono što me čini sretnim. Da sam bar i ranije, kaže na kraju razgovora Arben Avdija. 

(Reprezentacija.ba)