Promijenio je više od deset klubova, najznačajnije minute odigrao je u dresu Hajduka, Kaiserslauterna i Luch Energije iz dalekog Vladivostoka, a u to vrijeme bio je i standardni reprezentativac Bosne i Hercegovine. Jedan od njegovih legendarnih nadimaka je Damjan – čovjek koji zna samo “tući i udarati”.
Govorimo o Dariju Damjanoviću. Za reprezentaciju je najviše igrao u Ćirinoj eri, vremenu euforije kada se za fotografiju i sa onim najmanje bitnim fudbalerom moralo stajati u redu, a ti dani danas u njemu bude posebnu nostalgiju. Kada o njima priča svi slušaju pomno. Više je nego živopisna ličnost.
Svoje bogato fudbalsko i životno iskustvo danas nastoji da prenese na mlađe fudbalere. Već nekoliko godina je u trenerskim vodama, a do prije neki dan je vodio Zvijezdu iz Gradačca.
“Kroz karijeru me trenirao veliki broj trenera, bilo je tu pravih stručnjaka, ali za mene je ‘number one’ Zoran Vulić. S njim sam radio u Hajduku. On me naučio neke stvari koje bi me dovele daleko više da sam ih naučio kao klinac. Ono što sam od njega pokupio trudim se da danas prenesem na igrače i da im budem sve ono što je on meni – trener, prijatelj, brat, otac… Ja sam prošao kroz pakao s kojim se danas susreću igrači u našoj zemlji i znam da čelična disciplina baš i ne prolazi. Nismo mi taj mentalitet”, priča Damjanović na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Damjanovićeva fudbalska priča je počela u Šamcu, profesionalne konture dobila u Modriči, odakle je kasnije došao u Hajduk. Od tada je krenuo strelovit uspon.
“Kada vidim gdje sam krenuo, u kakvim uslovima sam trenirao, ne mogu baš da budem nezadovoljan. Ponosan sam zbog svega. Jedino bih možda donosio drugačije neke odluke. Šta tačno? Pa, kada sam napuštao Kaiserslautern, umjesto da ostanem u Njemačkoj i potpišem za Hansu Rostock ili Dynamo Dresden, ja napravim tri koraka nazad i vratim se u BiH. O tome govorim. Nisam išao logikom. Bosanska glava…”
U Hajduk ga je doveo Igor Štimac. Došao je kao ‘no name’ fudbaler.
“Dobro mi je došlo to što me je ranije želio i Dinamo. Čuli su bili koliko-toliko za mene. Prvo sam odradio jedan probni rad nakon kojeg sam se vratio u Modriču vjerujući da ništa od cijele priče neće biti, ali, eto, važno je imati sreće. Desi se na kraju da Hajdukov Srđan Andrić napravi transfer u Grčku i da im je po svaku cijenu trebao zadnji vezni. Na kraju se odluče baš za mene.”
Spavao sam danima na stadionu
Prisjetio se i svojih početaka na Poljudu.
“Bilo je to vrijeme poslije rata, sve je bilo friško, ali opet nisam imao nikakavih problema u Splitu po pitanju toga. Uvijek sam morao davati sve od sebe jer, opet, Hajduk je bila takva sredina u kojoj su se više cijenili domaći igrači. To je normalno, ja to razumijem, bolje dijete iz Splita nego iz Modriče. Danas sam poseban na svaki svoj minut u Hajdukovom dresu i uvijek se rado vraćam u Split.
Jednu situaciju, ipak, neće nikada zaboraviti.
“Najradije bih danas zaboravio kada nas je Shelbourne izbacio iz Liga prvake. Na njih su gledali kao na amatere, bila je to prava senzacija, a zamislite onda i reakciju Torcide. Čekali su nas nakon utakmice, morali smo između sjedišta poredati se kako ne bi gađali autobus. Ludnica. Ja lično sam šest-sedam dana spavao na Poljudu, nisam smio primirisati u grad.”
Sa Nikom Kranjčarom se nikako nije ‘mirisao’ u Hajduku, ali na kraju su jedan drugom pružili ruku i postali pravi prijatelji.
“Taj čovjek je ljudska veličina, divio sam se njegovim potezima, ali pamtim i jedan incident. Ako se uopšte tako može nazvati. Nakon jedne utakmice u kojoj smo izgubili bila je primjetna nervoza na treningu i u situaciji jedan na jedan opali me koljenom u kičmu. Zaglavio sam i u bolnici zbog toga. Nismo nikako pričali, bio sam nekoliko dana ljut na njega. Kada je kasnije završio transfer u Portsmouth direktno me je nazvao i pozvao na večeru. To samo dokazuje kakav je čovjek. I moja je greška što sam o njemu donosio sudove nakon sportske nesreće na treningu.”
Je li Damjanović samo znao tući i udarati?
“A prgav sam igrač bio, to je činjenica. Skoro sam gledao snimak utakmice protiv Dinama i svoje startove na Luki Modriću. Sjećam se da mi je Slaven Bilić jednom rekao: ‘Kada vidim Luku s loptom i tebe kako ideš na njega, moram staviti ruke na oči'”
Pjanić me oduševio još u Hrasnici
Kruna Damjanovićeve karijere bilo je igranje u Njemačkoj za Kaiserslautern.
“Biti igrač u Njemačkoj je nešto posebno. Tad su mi sva vrata bila otvorena, nisam morao nigdje kucati na vrata, nevjerovatno nešto. A što je najbitnije, nisam morao ni kada prođe ponoć ići na bankomat i gledati je li leglo šta na račun. Kopkalo me to u početku, valjda trauma od ranije (smijeh). Volio bih da sam u tim godinama bio malo pametniji i da sam ostao igrati u Njemačkoj, ali bilo je tada i nekih drugih problema, što sa menadžerom, što sa porodicom. Poslije toga sam se skroz povukao, sedam-osam mjeseci fudbal je bio u drugom planu i nisam uopšte namjeravao da i dalje igram. Na kraju me Dario Purić nagovorio da dođem u Čelik i to je već drugi dio moje karijere. Poslije Čelika sam otišao u Novi Pazar gdje mi je bilo prelijepo, pa u Jagodinu s kojom sam osvojio Kup…”
Za reprezentaciju je Damjanović odigrao 17 utakmica i postigao dva pogotka.
“Igrati za reprezentaciju je bilo nešto neopisivo. Za mene je čast što sam mogao dijeliti svlačionicu sa imenima poput Sergeja Barbareza, Edina Džeke, Miralema Pjanića… Pamtim i danas Mireta kada je kao dijete došao u moju sobu, gotovo da i nije znao ‘naš’ pričati, ali se već tada moglo zaključiti da je biti prava klasa. Jedne prilike mi igramo ševu na terenu stadiona u Hrasnici koji je bio prilično grbav. Mi se skoro svi patimo sa dodavanjima, dok on sa 17-18 godina sa lakoćom sve radi, izraz lica uvijek isti. Taj detalj neću nikad zaboraviti.”
Posebna priča bio je rad sa Ćirom. Jedne prilike je “Zmajeve” uhvatio sa cigarama.
“Pred utakmicu sa Armenijom nas par se okupilo u sobi da kartamo, neki su zapalili i cigaru, a u tome svemu iznenada dođe Ćiro. Zamislite situaciju, soba sva zadimljena i on na vratima. Svi smo se pitali šta će biti, odmah u glavi najcrnji scenarij, ali kada je vidio da su skoro svi bili standardni na kraju nije ni zagalamio. Znao je u određenom momentu reagovati na pravi način, napraviti balans. Sutradan na treningu poslao je na rundu trčanja sve nas, uključujući i Spahića koji cigaru nije ni uzeo u ruke.”
Bogati ugovori omogućili su Damjanoviću da ostvari sve ono o čemu je maštao.
“Sirotinjsko dijete… Ljubav su mi bili automobili i čim sam došao do većih para odlučio sam da se počastim. Mislim da sam prvi u BiH kupio Audi RS4. Ohladio sam i od toga u međuvremenu, danas vozim Peugeot 207 koji, vjerujte mi, ni ne zaključavam. Sve to treba proći”, završio je Damjanović.
(Reprezentacija.ba)
