Ne kaže se bez razloga da iver ne pada daleko od klade. Fudbalska tradicija je duboko usađena u krv porodice Slišković koja je nakon legendarnog Blaža iznjedrila još jednog trenera za kojeg smo sigurni da će se o njemu tek pričati.
U pitanju je zapravo Bakin sin Vladimir koji svoju karijeru gradi u Rusiji u kojoj se već prilično afirmisao kao trener. Nakon što je proljetos napustio klupu velikana Spartaka iz Moskve, sada je objavljeno kako će mlađi Slišković u naredne dvije godine voditi Orenburg koji će pokušati izvući iz ozbiljne rezultatske krize.
No, kako je uopšte došlo do toga da sudbinu kluba predaju baš njemu u ruke? Sasvim iznenada, ako pitate Vladimira.
– Klub je ušao u ozbiljnu rezultatsku krizu. U posljednjih 14 utakmica nisu ostvarili pobjedu i procijenili su kako je vrijeme za nešto novo, a kada je tako, ko će na kraju platiti ceh nego trener. To je tako u ovom poslu. Eto, spletom okolnosti, kontaktirali su baš mene, razgovarali smo i pristao sam da uzmem “vruć krompir” u ruke. Osjetio sam da bi ovo mogla biti dobra prilika za mene, priča Slišković na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Orenburg je klub koji se prije dvije sezone vratio u elitu. Domaće utakmice igraju na stadionu Gazovik, kako je klub najprije i nazvan 1976. kada je osnovan, a za sam grad mnogi će reći kako je centar nauke i visokog obrazovanja. Kao takav ima široko razvijenu mrežu istraživačkih instituta.
– Ako gledamo budžet, ne možemo se baš mjeriti sa nekim drugim klubovima iz lige, međutim Orenburg je posljednjih godina bio poznat po tome što je znao “pogoditi” sa pojačanjima. Imamo mladu ekipu, brzu i koja ima kvalitet da igra fudbal kakav zapravo preferiram. Klub se razvija iz sezone u sezonu. Planovi jesu veliki, ali su isto tako svi svjesni da je to dug i težak proces, odnosno da ništa ne ide preko noći. Sada je najvažnije da osvajamo bodove. Sedam je premalo.
U Orenburgu ga je dočekao i reprezentativac Bosne i Hercegovine.
– Da, Ivan Bašić je već neko vrijeme ovdje. Evidentno je da napreduje iz sezone u sezonu, dobija na samopouzdanju, samo da nastavi tako… Potencijal je.
Kada razgovarate sa mlađim Sliškovićem, na trenutak pomislite kako je s druge strane linije Baka. Frapantno podsjeća glasom i stasom na oca.
– Drago je i njemu što sam u ovom poslu. Često pričamo o fudbalu, uvijek mi daje neke savjete, tako da mi je to bilo od pomoći kako ne bih morao učiti na svojoj koži. Ovaj posao ima mnogo važnih sitnica koje sam naučio zahvaljujući njemu. Haha, često se šalim kako sam u fudbalu direktno i indirektno 41 godinu, koliko imam, jer mi se cijeli život sve vrtilo oko toga. Imao sam sreću da od malih nogu upoznam ovaj svijet iznutra.
U Bosni i Hercegovini je mnogo trenera, ali je malih onih koji se odluče tako hrabro krenuti dalje. Osim toga Slišković se može pohvaliti i poznavanjem jezika.
– Ako ću računati i ruski, govorim pet jezika. Mislim da se dosta dobro služim sa ruskim, nemam problem u komunikaciji, pravim greške koje su zapravo minimalne. Ljudi me dobro razumiju. Naravno da mi je i taj faktor s jezicima puno pomogao. Što se tiče te “hrabrosti”, sve je stvar potražnje. Moja je karijera specifična. Ja sam u svom životu donio “ekstremnu” odluku kada sam odlučio sa porodicom da se preselim u Rusiju. Vjerovao sam u sebe, u svoje mogućnosti i u svoj potencijal. Nekako mi je život dao nagradu za to i jako sam zahvalan na tome.
Desetostruki prvak Rusije Spartak iz Moskve također je klub koji je imao Slišković priliku voditi. Najprije je bio asistent, a onda je samostalno zasjeo na kormilo i sezonu je jako dobro izgurao. Od deset utakmica je izgubio samo jednu. Uprkos tome na kraju je na njegovo mjesto došao Dejan Stanković.
– Imao sam nakon toga razgovore s još nekoliko klubova, ali uvijek sam nastojao analizirati cijelu situaciju i na osnovu toga sam donosio odluke. Ljudi iz Spartaka su željeli da ostanem proljetos. Da, bila je ta opcija, kao dio stručnog štaba, međutim odlučio sam da gradim svoj put. Prema meni su ispali korektni i rastali smo se na lijep način. Shvatili su moje želje i nije bilo problema.
Prati Vladimir pomno i sve što se dešava u bh. fudbalu. Malo je poznato da je imao priliku raditi u reprezentaciji Bosne i Hercegovine do 16 godina asistirajući Sakibu Malkočeviću i Adinu Mulaosmanoviću.
– Reprezentacija? Naravno da pratim. Rano je donositi bilo kakav zaključak, evidentno je da se nastoji napraviti drugačiji sistem i odnos prema reprezentaciji. Vidim da Sergej i njegovi pomoćnici imaju slobodne ruke i da Savez ima povjerenja u njih. Ovdje se radi o procesu, a u početku to zna biti bolno, posebno s rezultatske strane. To se mora istrpiti i što je, najvažnije, vjerovati u njih. Ako je proces kvalitetan, vremenom će se sve posložiti.Vidi li se Vladimir jednog dana na kormilu Zmajeva?- Iskreno, nisam nikad razmišljao o tome, nekako mi je to još daleko i uvijek sam smatrao da treba ići stepenicu po stepenicu. Daj Bože da se jednog dana to desi, zašto da ne, poseban je osjećaj za jednog trenera voditi nacionalni tim i predstavljati državu. Ko zna šta nosi budućnost, ali to bi bilo jako zanimljivo, istakao je mlađi Slišković na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
