Suditi utakmice Lige šampiona je, bez sumnje, san svakom arbitru. Upravo to je nedavno ostvario Irfan Peljto koji posljednjih godina uživa status najboljeg suca u našoj zemlji, a mnogi su uvjereni da vrijeme ovog Sarajlije tek dolazi.

Od tužne realnosti Premijer lige, velikim trudom i zalaganjem 37-godišnji Peljto je počeo da dobija sve veće povjerenje od UEFA-e, sudi utakmice Lige Šampiona, i sada je na pravom putu da se u skorije vrijeme nađe u elitnoj grupi sudija. Shvatio je Peljto da mora izgraditi lični identitet i integritet. Jedan je od rijetkih bez mrlje u karijeri, a malo je poznato da je po struci diplomirani pravnik.

Peljto je intervju za portal Reprezentacija.ba obećao dati nakon utakmice između Juventusa i Malmoa, a po povratku u Sarajevo, to je i ispunio. Krenuo je od početaka…

“Kao i svako dijete u ratnom Sarajevu trenirao sam fudbal. Prošao sam školu Željezničara, kasnije sam bio u Bubamari kod Predraga Pašića, ali u tom periodu je bilo boljih igrača od mene. Nakon što sam napunio 18 godina odlučio sam da krenem drugim putem, onim sudijskim, po uzoru na oca. Danas živim ovaj posao, najvjerovatnije ću tako i umrijeti.”

Koliko je bio težak put do Lige šampiona?

“Nakon svih ovih posljednjih dešavanja nostalgično sam vraćao film, prisjećao se početaka, a sve kako ne bih ‘poletio’ i otišao u oblake. Izračunao sam da mi je trebalo otprilike 15 godina do utakmice Lige šampiona. Kao golobradi mladić sam se 2002. prijavio u Udruženje sudija i instruktora Kantona Sarajevo. Prošao sam sve kategorije, od pijetlića, pionira…, išao stepenicu po stepenicu. Put je bio dug i težak, pun trnja, ali ne žalim ni za jednim momentom. Kada bih opet mogao birati, opet bih bio sudac.”

Nije jednostavno suditi utakmice velikanima poput Bešiktaša i Juventusa. Zar ne?

“Puno ima tu straha, adrenalina, ponosa. Znate da vas gledaju svi eminentni ljudi iz UEFA-e i u našoj zemlji. I znate šta još? Ozbiljnost cijele situacije shvatio sam kada je kamera za vrijeme intoniranja himne išla od igrača do igrača, a onda odjednom u krupnom kadru – ja. E, o tome se nekada maštalo. Ali, čim krene utakmica, zaboravi se to sve. Nestanu tribine, gledaoci, samo se bazirate na igru jer ako strah bude prisutan i dalje, problem je. Gubite autoritet na terenu, a čim to gubite, ispod ste tog takmičenja.”

Foto: Damir Hajdarbašić, Reprezentacija.ba

Imate li isti pristup i kada sudite Juventusu i nekom premijerligašu?

“Pristup bi trebao biti isti, međutim smatram da je teže suditi našu ligu, iz više razloga. Kod nas su najveći problem tereni. Igrača ima dobrih, ali ni oni zbog nekih vanjskih utjecaja ne mogu pokazati puni svoj potencijal, kao ni mi suci. Ne možete na jednom blatnjavom terenu pustiti prednost, smanjiti broj prekršaja. Naša liga je specifična sama po sebi i jedna od zanimljivijih. Pogledajte tabelu, i u regionu se prati, pa samim tim morate paziti i izbjegavati bilo kakve greške da se ne bi provlačili po medijima. Inače, imam običaj da se pripremam tri dana prije utakmice. Ako, primjerice, igra Juventus, pregledat ću njihovu zadnju utakmicu, kakav vrše pritisak, koji igrači najviše dodaju između sebe, koji im je problematičan…”

Šta vam je posebno ostalo u sjećanju?

“Mene je fasciniralo što Juventusovi igrači nikako ne pričaju na terenu. To znači da su toliko uigrani da se ne moraju međusobno ‘zivkati’ tražiti da dodaju jedan drugom i slično, toliko se razumiju na terenu. Ja sam sudija koji je poznat po tome što voli pričati sa igračima. To je jedan vid moje psihologije da smirim igrača. Pripremam se i za to. Nastojim saznati koji igrač ima problema privatno, da li je u svađi sa djevojkom, da li mu je otac bolestan… To sve imate u medijima i možete iskoristiti, a isto tako i čestitam mu ako je dobio neku nagradu. Na taj način se sprijateljite s igračem na terenu. Još ako je on kapiten, onda vam on smiruje sve ostale igrače i radi sav posao.”

Poznato je da Clattenburg tetovažama ostavlja vječne uspomene na svoje sudijske uspjehe. Na koji način Vi to radite?

“Imao sam priliku da ga upoznam dok sam sudio utakmice u Grčkoj. Lično me je on zvao. Fantastičan je momak i znam tu priču da ima običaj obilježavati uspjehe tetovažama. Ja ne volim tetovaže, pa ne radim to, već najčešće u krugu porodice proslavim neki uspjeh. Porodica mi je na prvom mjestu. Bolje fotografije na mobitelu, nego po tijelu.”

Zanimljivo je da niste samo fudbalski sudac.

“Po struci sam diplomirani pravnik, upisao sam i master studij na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu, a radim u JP Skenderija. Ti ljudi imaju stvarno puno razumijevanja za ove moje stvari i putovanja. Želim ovom prilikom da im se zahvalim. Teško je uskladiti regularni posao sa suđenjem, pa uz to i treninima. Ponekad pomislim da mi je malo 24 sata na dan.”

Kada nakon utakmice vidite da ste pogriješili, kako reagujete?

“Iako volim učiti iz tuđih grešaka, ljudi smo i normalno je da se nekada dešavaju pored velike pripreme. Bude mi teško kao i fudbaleru koji promaši kazneni udarac ili prazan gol. Morate analizirati i biti najstrožiji prema sebi. Kada pogriješim, ne vidim nikakav problem da se izvinim na terenu, što igrači prihvate i vide vašu iskrenost.”

Foto: Damir Hajdarbašić, Reprezentacija.ba

VAR tehnologija. Da ili ne?

“To je meni jedna od najpozitivnijih stvari. Kako sve napreduje, tako napreduje i fudbal. Navest ću svoj primjer na utakmici između Bešiktaša i Ajaxa gdje ja nakon jednog kornera, iz objektivnih razloga, nisam vidio igranje rukom kao ni moj asistent. Kada sam pogledao naknadno snimak iz bolje pozicije, to je bilo očigledno igranje rukom. Greška je ispravljena i najvažnije da fudbal nije oštećen, a sjetimo se samo šta se desilo na utakmici između Francuske i Irske da je Henry rukom odveo svoju zemlju na Svjetsko prvenstvo. To je skandal koji smo izbjegli VAR-om. Da je tada postojao, drugačije bismo danas pričali.”

Koliko u prosjeku pretrčite kilometara na jednom susretu?

“Zavisi od ekipa kojim sudimo i samih utakmica, ali neki prosjek je između 10 ili 12 kilometara.”

Danas sve izgleda bajno u vašem poslu. Je li i stvarnost takva?

“Svi vide onu sjajniju stranu, a niko to da sam zbog posla propustio najvažnije datume u životu poput rođendana, godišnjice braka… To je tako. Ali, danas u životu najviše uživam kada sam s porodicom i kada imam taj mir i tišinu. To mi dobro dođe nakon glamuroznih stadiona, navijača i svega ostalog.”

Kako se nosite sa kritikama?

“Čim sam postao sudac, odmah sam obrisao društvene mreže. Koliko god da si skoncentrisan i imaš strpljenja, ne možete ostati imuni na komentare. Ja sam shvatio da se bavim poslom koji je podložan subjektivnom mišljenju i zato ne čitam komentare. Uvijek ste nekome dobri, nekome ne. Smatram da svoj sud mogu dati samo ljudi koji su stručni i kvalifikovani.”

Imate li uzora?

“Svaki sudija je knjiga za sebe. Spomenuo sam da sam nekada igrao fudbal i lično sam preferirao čvršći fudbal, zato sam kao sudija malo teži na prekršajima, dok su neki drugačiji. Na mene je od sudaca veliki dojam ostavio Cüneyt Çakır. Bio je nedavno u Sarajevu i žao mi je što nisam imao priliku upoznati ga. Pojavom je veoma sitan, imate osjećaj da ne može vladati utakmicom, međutim njegov pristup i mirnoća tako je vode pod kontrolom da je to nevjerovatno. On je svojim umom i intelektom uspio da nadomjesti prvi vizuelni dojam nekog velikog čovjeka”, rekao je Peljto na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)