Fizioterapeut FK Sarajevo i reprezentacije BiH, Ismar Hadžibajrić, već više od 20 godina je član bordo kluba.

Hadžibajrić je nagrađen za rad i zalaganje u protekloj sezoni u kolektivu FK Sarajevo, a za zvaničnu klupsku stranicu je dao veliki intervju, koji prenosimo u cijelosti.

Nagrada za najveće zalaganje i rad u protekloj sezoni u kolektivu FK Sarajevo pripala je Vama, koliko Vam to znači s obzirom da su vas izabrali uposlenici kluba u internoj anketi?

“Naravno da mi mnogo znači, slavim neki mali jubilej rada u klubu tako da je nagrada došla u pravom trenutku. Pogotovo zato što je nagrada rezultat glasanja kolega i kolegica. Ovom prilikom im se zahvaljujem, posebno kolegama koji imaju i duži staž od mene, na predanom radu i stvaranju kluba u teškim uslovima da bi sada bio to što jeste. Poseban pozdrav čitavom medicinskom timu. Ovo je naravno zajednička nagrada za sve nas”.

Više od 20 godina radite u klubu, kako biste opisali period koji je iza vas, jeste li očekivali kada ste počinjali raditi u klubu da ćete ostati toliko dugo?

“Zar ima toliko? Naravno šalim se. Meni je proletilo jako brzo. Počeo sam raditi netom poslije završetka srednje škole kao volonter u omladinskom pogonu. Išao sam korak po korak i došao do prvog tima. U kasnijoj fazi sam imao priliku ići dalje, ali nisam baš forsirao taj odlazak. Iskren da budem, na početku nisam razmisljao da ću ostati toliko dugo”.

Sigurno da su devedesete godine odnosno period nakon agresije na BiH bile specifične za Vaš rad, kako pamtite te godine i u kakvim ste uopšte uslovima radili?

“Težak period za državu, a i za klub. Tada je ostalo bilo samo ime, kao i neki ljudi iz prošlog vremena koji su se borili za boljitak kluba. Ljudi su bili privrženiji klubu, tog se perioda rado sjećam. Nismo imali ništa, plate su bile minimalne i kasnile su po 4-5 mjeseci, ali su svi nekako radili i gurali naprijed. A uslovi se ne mogu porediti sa ovim danas, od snalaženja gdje ćemo trenirati pa nadalje”.

Vjerovatno da iz tog perioda ima i mnogo simpatičnih anegdota, imate li neku koju bi mogli podijeliti sa našim čitaocima?

“Svaki dan je bila neka anegdota. Krasio nas je vedar duh. Sjećam se da smo imali dva teška gostovanja na kraju prvenstva (Zrinjski i Velež) i oba smo morali pobijediti. Dan prije polaska sam operisao slijepo crijevo a navečer mi dolaze tadašnji i sadašnji Šef stručnog štaba gosp. Musemić i rahmetli Mirsad Alihodzić tadašnji sekretar, u bolnicu u posjetu. Ja onako nikakav, tek izašao iz sale a oni mi govore da sutra moram sa ekipom u Mostar. Pitam ih pa kako ću, tek sam operisan, moram biti u bolnici još neko vrijeme. Njih dvojica, u glas: „ne moraš ništa raditi, samo zbog ekipe budi tu, molim te“. I ja šta ću, pobjegnem iz bolnice i onako polu savijen od bolova odem u Mostar. Vrijedilo je, plasirali smo se u Evropu (UEFA Cup). To je ona godina kada  smo izbacili Sigmu pa igrali sa Bešiktašom. Jezgro ekipe je bilo konstantno zajedno godinama tako da je to bio garant raznoraznih šala i skečeva”.

Nemamo tačan podatak, ali vjeruje se da ste najtrofejniji fizioterapeut u državi, kako gledate na taj podatak, koji trofej Vam je nadraži?

“Kao što sam rekao, krenuo sam od početka i išao korak po korak. I sad kad razmišljam o trofejima zaista sam bio dio tima koji ih je puno osvojio. Od omladinskih selekcija pa kupova, superkupova kao i osvajanja prvenstva u seniorskoj konkurenciji. U klubu i oko kluba sam stekao veliki broj prijatelja za cijeli život. Zaista ne znam koji trofej bih posebno izdvojio, svaki je priča za sebe. Možda mogu da se malo pohvalim da sam tri puta bio na balkonu ispred vječne vatre”.

Postoji li dan ili neka utakmica koju posebno pamtite i koju možemo opisati kao vašu najdražu u FK Sarajevo?

“Postoji naravno, izdvojio bih moju prvu utakmicu na klupi seniorskog tima. Moje prvo vatreno krštenje. Na gostovanju protiv Slobode morao sam postaviti dijagnozu našem igraču (Suljagiću), bilo je napeto, puna svlačionica. Tada su križni ligamenti bili bauk a on je mislio da ih je povrijedio što je po automatizmu značilo kraj karijere. U svlačionici svi gledaju u nas i muk…  kada sam ga pregledao konstatujem da nisu križni već meniskus a ako ne bude tako ja dajem otkaz i neću se više baviti ovim poslom (jer ne znam). Kada smo stigli u Sarajevo prvi pregled je ukazivao na to da je pukao križni ali dodatne pretrage su pokazale na moju i Suljagićevu sreću da sam bio upravu. On je ubrzo opet zaigrao i tek nakon nekoliko godina završio svoju igračku karijeru. Sjećam se posebno osvajanja kupa protiv Slobode, kada smo dali gol u produžetku (Granov) i mog prvog derbija na Grbavici i naravno pobjede”.

Kroz 20 godina ste sarađivali sa mnogim trenerima i stručnim štabovima, postoji li neko koga bi ste posebno izdvojili, neko sa kim ste imali odličnu saradnju?  

“Stasao sam uz g. Teskeređića i Nikolića, poslije toga uz gosp.Janjoša, Musemića, Pirića, Jasenkovića, Varešanovića, velikog čovjeka Muzurovića. Ne mogu sve nabrojati, ali su svi bili vrhunski ljudi i treneri. Saradnja je uvijek bila na vrhunskom nivou. Ovom prilikom pozdravljam sve i neka se ne ljute zato što nisam sve uspio nabrojati. Istakao bih Kodru i Plišeka kao ljude van kluba, ali vanserijske stručnjake i naravno gosp. Uščuplića koji će po mom mišljenju u budućnosti biti broj 1 na ovim prostorima”.

Osim angažmana u FK Sarajevo neizostavan ste član reprezentacije BiH, sigurno je da je za vas to posebna čast i iskustvo?

“Ne mogu vam opisati tu čast i zahvalnost koju osjećam zbog mogućnosti da radim u klubu kojeg od rođenja volim i tu čast da radim u seniorskoj selekciji države koju neizmjerno volim. Naravno, iskustvo koje sam tu stekao ne bih mogao steći na bilo kojem školovanju ili edukaciji”.

SP u Brazilu na neki način je bila i kruna vaše karijere odnosno angažmana u reprezentaciji, kakve utiske nosite sa Mundijala ?

“Dok odgovaram na ova pitanja upravo gledam otvorenje SP u Rusiji i hvata me jeza jer tačno znam kako to izgleda uživo i naravno ostaje žal što mi nismo tamo. Na prvenstvo u Brazilu trebamo biti ponosni svi skupa zbog historijskog uspjeha Nogometnog saveza i svih ljudi kao i ekipe. Presretan sam što sam bio dio toga sa svim tim divnim ljudima u i oko ekipe tj. saveza. Svima nama je to bila nekako kruna karijere. Biti prvi fizioterapeut na prvoj utakmici svoje države na prvom velikom takmičenju me čini neopisivo sretnim i ponosnim. To su bili dani ponosa, ustvari mjeseci ponosa, počevši od one utakmice u Litvaniji i onog veličanstvenog dočeka u Sarajevu. Kada je počela himna protiv Argentine bio je to poseban momenat”.

Kako je danas biti član medicinskog tima FK Sarajevo, sigurno da je izgradnja kampa u Butmiru i vama na neki način olakšala posao?

“Medicinski tim i ja kao glavni fizioterapeut imamo veliku odgovornost, imamo respektabilan tim ljekara i fizioterapeuta. Pored obaveza u prvom timu kao glavni fizioterapeut imam dodatnu obavezu koordinacije i subordinacije ostalih selekcija što mi pričinjava zadovoljstvo, ali ujedno predstavlja veliku obavezu i odgovornost. Bitno je istaći činjenicu da već davadestak godina nemam niti vikenda niti praznika, veoma često sam odsutan od kuće i to je zaista veliko odricanje, ali svaki uspjeh pričinjava zadovoljstvo. Kamp je velika stvar koja se uradila nakon svih ovih godina postojanja kluba. Konačno imamo svoj kutak sa svim uslovima za rad i trening, pretpostavku za buduće stvaranje novih generacija BORDO asova. To je bio zaista veliki problem za klub jer smo se često morali „seliti“ po raznoraznim mjestima i terenima. Sada svi imamo fantastične uslove za rad i trening. Hvala svima koji su bili tu, koji su na bilo koji način pomogli da do toga dođe. Hvala svim vrijednim ljudima koji i sada rade da ekipe dočekaju spremno. Njihov posao se ne vidi ali mi znamo koliko su važni svi. Imamo odličan tim mladih fizioterapeuta i konstantno radimo na edukaciji kadrova prenoseći dio našeg iskustva na nove generacije. Od mene veliko hvala svima u klubu još jednom. Pozdrav za svu Bordo naciju”.

(BIH.ba)