Četiri puta su mu križni ligamenti prekrižili put. Četiri povrede na kraju su zaustavile karijeru koja je počela kao san.

Sa samo 17 godina Jasmin Šudić debitovao je za Malmö, dvije godine kasnije osvojio naslov prvaka Švedske, a kao jedan od najvećih talenata tamošnjeg fudbala stigao je i nadomak reprezentacije BiH. Safet Sušić u mladom štoperu vidio je budućeg partnera Emiru Spahiću u odbrani Zmajeva. Poziv je bio blizu, papiri su se rješavali, ali onda je uslijedio prvi udarac koji će u narednim godinama obilježiti njegovu karijeru.

Bila je to tek prva u nizu povreda zbog kojih će Šudić, nakon brojnih pokušaja povratka na teren, jednog dana morati sebi priznati ono što nijedan fudbaler ne želi čuti: „Ovo više nema smisla.“

Danas, prisjećajući se svega toga, za Reprezentacija.ba portal ne govori sa gorčinom. Fudbal je zamijenio bankarskim sektorom, porodicom i novim izazovima, ali uspomene na ono što je moglo biti i dalje žive. Razgovor smo počeli pričom o Švedskoj. Tamo je odrastao i tu zemlju doživljava kao svoju, baš kao i Bosnu i Hercegovinu…

– Pratim Švedsku, naravno. Imaju stvarno kvalitetan tim. Gyökeres i Isak igraju na najvišem nivou, u velikim klubovima, a kada imate takve igrače, jasno je da imate i kvalitet. Zato me ne iznenađuje što su dobro otvorili Ligu nacija. Njihovog selektora Pottera pamtim još kada je radio sjajne stvari sa Östersundsom u švedskom fudbalu. Nisu bili klub koji je imao ne znam kakve uslove, ali je on uspio napraviti nešto posebno. Zato znam koliko vrijedi kao trener, priča nam Šudić.

U Švedskoj se, kaže, sa respektom govori i o Bosni i Hercegovini. Rezultati Zmajeva posljednjih mjeseci nisu prošli nezapaženo.

– Baš sam danas slušao jednog novinara koji je pohvalno pričao o Švedskoj, ali je istovremeno rekao da s druge strane dolazi Bosna i Hercegovina koja također napreduje. Osjeti se da nas respektuju. Mislim da će biti jako zanimljiva utakmica.

Utakmica će ujedno biti i u znaku oproštaja Edina Džeke. Zanimljivo, njih dvojica mogli su biti saigrači u reprezentaciji, ali je jedna od najtežih povreda u karijeri stigla upravo kada se činilo da će se san o Zmajevima ostvariti.

– Znali smo da će jednog dana doći trenutak kada će se Džeko oprostiti, ali opet, kada taj trenutak dođe, teško ga je prihvatiti. Niko nije potpuno spreman za to. Zna se ko je Edin, šta je napravio u karijeri, koliko je dao reprezentaciji i kakav je čovjek. Da je bilo sreće igrali bismo zajedno. Nije bilo suđeno. Otprilike oko 2010. godine trebao sam igrati za Bosnu i Hercegovinu. Dobio sam poziv, počeo rješavati papire, sve je išlo svojim tokom. I onda se, mjesec prije svega toga, desila prva povreda križnih ligamenata.

Foto: Ustupljeno za Reprezentacija.ba

Ipak, iako nikada nije dočekao debi, Šudić je imao priliku osjetiti atmosferu Zmajeva iznutra. Pred prijateljski susret Švedske i Bosne i Hercegovine u Stockholmu, stigao je poziv iz Saveza da dođe u hotel i upozna reprezentativce.

– To mi je tada bilo ogromno. Došao sam u hotel, družio se sa igračima dva-tri dana, sjedio s njima, jeo, razgovarao… Sve je to za mene bilo posebno. Spahić mi je, kada sam stigao u hotel, kroz smijeh dobacio: ‘Gdje si, Švedo, jesi li sredio pasoš?’ Bilo je baš opušteno. Zajedno sam sa igračima išao autobusom do stadiona. Stockholm je bio pun naših navijača i bilo je zaista lijepo gledati sve te scene. Šteta je što nisam doživio da osjetim kako je to na terenu. Ali prihvatio sam to. Nije bilo suđeno. To je od Boga i ja tako gledam na stvari. 

Nakon prve povrede nije odustao. Vraćao se, trenirao i ponovo pokušavao pronaći mjesto koje mu je nekada pripadalo. U međuvremenu je napustio Malmö i otišao u Mjällby, a zatim u Häcken, sa kojim je osvojio i švedski kup. Međutim, svaki put kada bi se karijera ponovo zahuktala, stigao bi novi problem.

– To je možda i najbolniji dio svega. Uvijek bih se povrijedio kada bi me išlo najbolje. Kada se prvi put izjalovila priča oko reprezentacije, govorili su mi da se ne brinem i da će me pozvati čim se vratim u formu. Vratio sam se, počeo trenirati i onda se povrijedio već na trećem treningu.

U fudbalu vrijeme ne čeka nikoga.

– Kada dugo nisi na terenu, pojave se drugi igrači. Neko drugi dobije priliku, možda u tom trenutku izgleda interesantnije i jednostavno polako nestaneš sa radara. To je surova realnost fudbala. Dok sam bio u Mjällbyju, bilo je priča da bih mogao otići u Kopenhagen. Onda sam sa Häckenom osvojio kup. Mislio sam, evo, stvari ponovo idu u pravom smjeru. I pogodite šta se desilo? Nova povreda. Tada sam jednostavno shvatio da moram početi razmišljati šta i kako dalje.

Zbog toga danas posebno dobro razumije igrače koji prolaze kroz slične situacije. Kada se Kenan Busuladžić povrijedio, Šudić je, kaže, odmah osjetio ono poznato.

– Gledao sam utakmicu kada se povrijedio i odmah su mi se vratile neke misli. Pomislio sam: evo, dešava mu se ono što se meni dešavalo. Znam koliko je vjerovatno dugo maštao o reprezentaciji i koliko mu sada nije lako. Siguran sam da će se vratiti. Fantastičan je igrač i može pomoći reprezentaciji u budućnosti. Najvažnije je da sada bude strpljiv i da oporavak uradi kako treba.

Kada govori o igračima iz Švedske koji danas biraju reprezentaciju BiH, Sudić ne krije da u njihovim odlukama prepoznaje i vlastitu priču. Prije Busuladžića za Zmajeve su se, između ostalog, odlučili još Ahmedhodžić, Hadžikadunić, Smajlović, Gigović…

– Mogu pričati samo u svoje ime. Švedsku smatram svojom zemljom i volim je iz sveg srca. Ta zemlja je puno dala meni i mojoj porodici i na tome sam zahvalan, ali mojim venama teče bosanska krv. Rođen sam u Bosanskom Novom i kod kuće se uvijek pričao naš jezik. Odrastao sam uz našu kulturu i uvijek me vukla želja da zaigram za Bosnu i Hercegovinu. To je bio moj san. Mislim da je kod većine tih momaka slična priča.

Danas je fudbal zamijenio bankarskim sektorom. Nakon završetka karijere prvo je radio kao prodavač, a onda su mu povjerene i rukovodeće uloge.

– Posvetio sam se porodici. Imam suprugu i dvoje djece, a na putu je i treće. Kada si fudbaler, nemaš baš toliko vremena za porodicu. Stalno si na putovanjima, treninzima, utakmicama. Sada uživam u ovoj ulozi. Već sedmu godinu sam u banci i danas sam šef jednog odjela.

U novom poslu pronašao je nešto što ga neodoljivo podsjeća na fudbal.

– I ovdje se stalno dokazuješ. Živiš od rezultata, baš kao i u fudbalu. Pomogle su mi i neke osobine koje sam imao kao sportista. Skroman sam, uvijek dajem sve od sebe i ne volim odustajati. Možda je i to razlog što mi danas ide tako dobro, podvukao je Šudić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.