INTERVJU/ Enver Jakirović, otac Sergeja: Ni na Wembley nisam otišao, nije mi do toga… Rekao sam mu: “Kupi mi veliki televizor, ja ću sve to od kuće”

Da ga sretnete na ulici, a ne znate njegovu životnu priču, teško biste mogli pretpostaviti da razgovarate s čovjekom čiji je sin prije samo nekoliko dana upisao jednu od najvećih pobjeda svoje trenerske karijere i to nad Manchester Unitedom. Još manje biste mogli pretpostaviti da je Enver nekada bio golman Veleža, da je decenijama živio za fudbal, da je bio reprezentativac amaterske reprezentacije Hrvatske, da je radio u šampionskom Brotnju i da danas iz svog doma prati kako se njegov sin probija kroz najviši nivo evropskog fudbala.

U Metkoviću je Enver Jakirović jednostavno – Ekra. Čovjek koji je prije više od pola stoljeća iz Mostara stigao u ovaj grad, ovdje ostao, oženio se, podigao porodicu, stekao prijatelje i napravio život. Mostar nije zaboravio. Nikada ni neće. Ali Metković je u međuvremenu postao njegov dom.

Iz tog mirnog života Enver danas gleda kako se ispisuje posebna porodična fudbalska priča. On je branio za Velež, sin Sergej nakon igračke gradi veliku trenersku karijeru, a treća generacija već je stigla do Intera – Leon je stoper milanskog velikana, najmlađi Matija golman Dinama…

Tri generacije uz fudbal. Ali kada slušate Envera, brzo shvatite da mu danas rezultati znače mnogo manje od ljudi. Posebno onih kojih više nema.

– Ma, malo sam u tuzi u posljednje vrijeme. Tačnije, otkako sam ostao bez supruge koja mi je bila sve. Na njoj su bila četiri stuba kuće. Bili smo 50 godina u braku…, priča Enver Jakirović na početku razgovora sa Arminom Pašićem za Reprezentacija.ba portal.

Zbog nje nije otišao ni na Wembley slaviti Hullov plasman u elitu. Nije mu bilo do toga.

– Zbog toga nisam išao ni na Wembley. I Sergej je bio vezan za nju. Ona je živjela za njegovu karijeru, sve je pratila. Kada je preminula, Sergej je bio u Dinamu, imao je utakmicu i pitao me: ‘Stari, šta ću, šta da radim?’ Rekao sam mu: ‘Ništa, sine. Vratiti je ne možemo. Profesionalac si. Idi u Rijeku, pobijedi i prvak si.’

Takav je Enver. I u najtežim trenucima govori jednostavno. Bez velikih rečenica. Možda zato što je kroz život naučio da neke stvari jednostavno moraš prihvatiti. Danas, iako je više od šest decenija u fudbalu, gotovo da ga nema na stadionima.

– Ja sam u fudbalu dugih 60 godina, nije to malo. Pratim sve, stalno se Sergej i ja čujemo, razmjenjujemo mišljenja… Ali, vjerovali ili ne, ni na jednoj utakmici nisam bio. Ni Zrinjskog, ni Rijeke, ni Dinama, kamoli sada u Engleskoj.

Onda se nasmije i kaže:

– Rekao sam mu: ‘Kupi mi veliki televizor, ja ću od kuće to polako.’ To je sve iza mene. Rekao sam već, najviše je to zbog smrti supruge. Kad nisam na Wembley otišao, šta ću sad… Nemam volje. Ne bi me neko topom mogao natjerati.

Od Mostara do Metkovića

Enver je rođen u Mostaru, u Starom gradu, gdje se i danas nalazi porodična kuća Jakirovićevih. Kao dječak stao je na gol Veleža. Do 18. godine branio je za mostarski klub, a onda je s Vahidom Halilhodžićem otišao na posudbu u Metković, u Neretvu. Vaha se vratio u Velež. Enver je ostao. I tu se dogodila ona životna slučajnost koja će mu promijeniti sve.

– Čujte, mene su u Metkoviću svi prihvatili, zavoljeli su me, a i ja njih. Tu sam se oženio, stvorio porodicu, stekao prijatelje, dobio posao i stan. U ono vrijeme to je bila velika stvar i za mnoge poznatije igrače. I ja sam bio zadovoljan.

Osam godina bio je reprezentativac amaterske reprezentacije Hrvatske, a jedno vrijeme i njen kapiten u periodu Zorislava Srebrića. Bio je i dio sjajne generacije Brotnja koja je osvojila naslov prvaka i igrala evropska takmičenja pod okriljem UEFA-e. Radio je kao trener golmana i tada se zbližio s Blažom “Bakom” Sliškovićem. Kasnije će upravo Baka imati važnu ulogu u priči o Sergeju.

– Baka ga je pratio u Bugarskoj, tamo je ostvario najveće uspjehe što se tiče igračke karijere i pozvao ga je. Eto, ostalo je upisano da je odigrao pet utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Enver o njegovom putu govori bez imalo potrebe da sebi pripisuje zasluge.

– On je svoj. Nisam ga silio ni na šta. Po prirodi je takav da će vas saslušati svakoga, klimnuti glavom, govoriti ‘okej, okej’, ali na kraju je on taj koji donosi odluku. Svoje znanje baš i ne odaje. Sa svojim saradnicima to uklapa. Jednostavan je, a kaže da su takvi i ovi poznati treneri u Engleskoj. Ma, zašto biti drugačiji? Ili si čovjek ili nisi.

Enver dobro zna koliko je Sergejev put bio dug. Zato danas posebno cijeni ono što se događa u Engleskoj.

– Ko zna da li bi danas uopće bio u Engleskoj da se nije odlučio za Kayserispor nakon odlaska iz Dinama. Trebao je najprije na Kipar ići, pregovarali su, ali je u posljednji čas odlučio za Kayserispor. Tako je zapao za oko sadašnjem gazdi Hulla, koji je također iz Turske.

Nije sve, naravno, uvijek bilo tako lijepo.

– Ma, svašta smo prošli mi.

Jedna od težih uspomena dogodila se 1979. godina kada im se zapalio stan.

– Uzeo sam tada trogodišnjeg Sergeja i skočio s njim sa drugog sprata. Da, ne šalim se.

Sjeća se i vremena kada je Sergej otišao igrati u Slovačku, u Spartak.

– Jedva sam skupio pare da kupim kartu za avion. Sve što je napravio, napravio je svojim radom i zato su plodovi danas posebno slatki.

Osim Sergeja, Enver i Jelena imali su još dvoje djece – kćerku Petru, koja živi u Splitu, i sina Tea, nekadašnjeg golmana.

– Jedan period je Teo bio čak sa Srnom u Šahtaru. Strašan je potencijal bio. I sad sa 45 godina komotno može na gol negdje.

Treća generacija

A onda je stigao Leon. Nije golman kao djed. Nije veznjak kao otac. Stoper je. O njemu govori s onom posebnom vrstom ponosa.

– Dobar je momak, ima glavu dobru… Igra za U19 reprezentaciju Hrvatske, u Interu je. Bože, da ga zdravlje posluži, a čut će se svakako i za mlađeg Matiju, koji je golman u Dinamu“, govori Enver za Reprezentacija.ba portal.

Enver svoj grad nije zaboravio. Kada je u prilici, posjeti mezarje svojih roditelja, a sestra mu i dalje živi tamo. Ali Metković je njegov život. Tu je upoznao Jelenu. Tu su dobili djecu. Tu je radio. Tu je proveo rat, godinu i po dana vozeći sanitet i, kako sam kaže, spašavajući ljude.

– U ratu sam godinu i po dana vozio sanitet, spasio ljudi i ljudi. Nigdje nisam vrata zatvorio, a sve to zbog porodice, djece svoje. Sve sam radio za njih, dodaje.

Možda je zato i danas, nakon svih ovih godina, teško na prvi pogled shvatiti ko je čovjek kojeg sretnete u Metkoviću. Ne izgleda kao otac trenera koji je upravo pobijedio Manchester United. Ne ponaša se kao neko ko ima potrebu pričati o velikim utakmicama. On je samo Enver. Ekra. Čovjek koji je iz Mostara davno došao u Metković i tu ostao.

A kada se ugase svjetla velikih stadiona i završe utakmice, on sjedne kod kuće, uključi televizor i gleda svoju porodicu kako nastavlja tamo gdje je on nekada davno počeo – na fudbalskom terenu.