Baš kao i danas, nakon Svjetskog prvenstva 2014. godine svi su očekivali barem deset godina napretka i uspjeha bosanskog fudbala, barem onog reprezentativnog.

San je trajao 2,5 mjeseca, a onda se sve počelo rušiti kao domine.

Prva domina je pala na prvoj utakmici nakon Svjetskog prvenstva.

Ako je neko zaboravio, prvu utakmicu Bosna i Hercegovina je nakon Brazila igrala protiv Kipra na svom terenu.

Ekipa sa Begovićem, Lulićem, Pjanićem, Bešićem, Ibiševićem i Džekom u najboljim godinama trebala je i bez selektora pobijediti te tople zeničke septembarske večeri. A doživjeli smo katastrofu, poraz 1:2, i to nakon našeg vodstva.

Ta utakmica po ko zna koji put je pokazala jedan problem koji već decenijama pati reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Problem u koji Sergej Barbarez mora i 12 godina poslije puhati “kao u jogurt, kao onaj što se o mlijeko opekao”.

Potencijalni rizik za pad naše reprezentacije je mentalitet bosanskih igrača. Ne ove generacije, nego svih generacija još od sredine prošlog stoljeća. Sada imamo opasnost da ih Svjetsko prvenstvo ponese da pomisle da su veći igrači nego što jesu. A to se na terenu vrati nešto manjim zalaganjem i trudom, manjim ali dovoljnim da vas strašno kazne protivnici kakvi nas čekaju u Ligi Nacija poput Poljske, Rumunije ili Švedske.

Dovoljna je jedna takva utakmica da se krene u pogrešnom pravcu iz kojeg se teško izlazi.

Ne može se ovaj tekst napisati a ne spomenuti da je vidljivo na hiljadu stvari da ova generacija igrača ima mentalitet koji je puno bliži zapadnjačkom, radnom mentalitetu podređenom kolektivu, nego li naš tipični bosanski, balkanski mentalitet, ali ipak rizik postoji.

Još jedan zadatak za Sergeja Barbareza i njegov tim, kojima je mentalitet ekipe toliko važan, da igrači čak imaju posebna predavanja na tu temu.

Za nadati se da je i ovaj tekst samo “puhanje u jogurt” i da će nas sve Zmajevi demantovati već 25. septembra na izazovnom gostovanju uvijek neugodnoj Poljskoj.