Reprezentacija.ba sa ponosom u saradnji sa Prof. dr Mirzom Bišćevićem donosi specijal stručnih medicinskih savjeta za sportiste, ali i za sve druge koji imaju problema sa bolovima u leđima, išijasom, diskushernijom, nemogućnosti normalnog života, rada, sporta…

Ovaj put tema je Magnetna rezonansa (MR) odnosno česta dilema kod povrijeđenih sportista – koliko treba proći od povrede da bi se napravio snimak?

“Magnetna rezonansa (MR) koljena često se doživljava kao obavezna pretraga nakon svake sportske povrede ali u praksi nije uvijek opravdana. Obvezan je kvalitetan klinički pregled ortopeda, a MR je samo nadopuna tog pregleda, obično nakon 7 -14 dana kada se bol i otok zgloba smanje. Ranije snimanje ima smisla samo ako postoji jasna nestabilnost koljena, nemogućnost oslonca i mehaničko „zaključavanje“, posebno kod aktivnih i takmičarskih sportista gdje potreba ranog povratka sportu modulira plan liječenja.” kaže naš sagovornik.

Magnetna rezonansa – zlatni standard za procjenu

“MR je zlatni standard za procjenu mekih tkiva koljena (ligamneti, menisci, hrskavica) i neophodan je kod sumnje na rupturu križnog ligamenta ili meniskusa, te kod bola i otoka koji traju duže od tri sedmice. Opravdan je i kod nejasnih tegoba u koljenu kada klinički pregled i rendgenski snimak ne daju jasan odgovor. S druge strane, MR uglavnom nije potreban kod lakših uganuća ligamenata, uboja i prolaznih bolova, odnosno kod svih stanja koja dobro reaguju na mirovanje i fizikalnu terapiju. U tim situacijama praćenje pacijenta i kontrolni pregledi imaju veću dijagnostičku i terapijsku vrijednost nego rano snimanje MR.” govori prof. dr Bišćević.

Jedna od najčešćih grešaka u sportskoj medicini

“Važno je naglasiti da MR sam po sebi ne postavlja dijagnozu, to je alat kojim se potvrđuje ili precizira radna dijagnoza postavljena kliničkim pregledom. Jedna od najčešćih grešaka u sportskoj medicini je “liječenje MR slike”, a ne pacijenta. Na snimcima se često vide promjene meniska i hrskavice koje nastaju vremenom, “same od  sebe” tzv. degenerativne promjene, a koje nemaju klinički značaj. Ako simptomi pacijenta ne odgovaraju MR nalazu oni ne bi trebali biti razlog za operativno liječenje. Ispravnoj dijagnozi i optimaloj terapiji prethodi podudaranje tegoba pacijenta sa kliničkim pregledom i MR snimcima.

U zaključku, MR povrijeđenog koljena je vrijedna dijagnostička metoda ali samo u korelaciji sa dobrim kliničkim pregledom i paćenjem i to samo kada za to postoji jasan razlog.” zaključuje prof. dr Bišćević.