Sa šesnaest godina zakoračio je na Camp Nou obučen u dres Barcelone. Stručnjaci su ga nazivali “wunderkindom” iliti čudom od djeteta, a naslovnice su mu predviđale budućnost ispisanu zlatnim slovima.

Alen Halilović imao je talenat koji se rijetko rađa – tehniku, viziju, lakoću kojom je lomio protivnike. Ipak, fudbal ne živi od obećanja – put od čuda do zvijezde ponekad je kraći nego što se misli, a njegov potencijal nikada nije u potpunosti pretočen u karijeru kakvu su mnogi zamišljali.

Njegov otac Sejad zna kako izgledaju teški izbori i trenutci koji mijenjaju život. Početkom devedesetih, dok su se na Balkanu mijenjale granice i sudbine, nosio je dres Hrvatske, ali je u jednom trenutku zahvalio selektoru Ćiri Blaževiću i odabrao ono što mu je govorilo srce – igranje za tek rođenu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Tada je rame uz rame stao s Barbarezom, Bolićem, Baljićem, Hibićem, Salihamidžićem… generacijom koja je obećavala veliku priču.

Danas Sejad živi u Zagrebu, gdje je godinama radio u omladinskoj školi Dinama odgajajući nove talente – među njima i vlastitog sina. A u Bosni i Hercegovini mnogi i dalje žale što Alen nije slijedio očev put i obukao dres Zmajeva. Je li takav epilog ikada bio moguć, šta je presudilo izboru i kako otac danas gleda na sinov put – teme su o kojima Sejad govori za portal Reprezentacija.ba portal – ujedno i prvi put za jedan bh. medij.

– Moj dom je danas u Zagrebu. Radio sam prije u Dinamu, u omladinskom pogonu, a jedan period sam živio i u Barceloni. Bilo je to kada je Alen bio maloljetan i kada je tek otišao na Camp Nou. Trenutno nisam u fudbalskim vodama. Općenito, teško se izboriti u trenerskom poslu za mjesto pod suncem, posebno u današnjim vremenima kada treneri nisu toliko cijenjeni i kada sve određuju finansije. Pristaje se na sve. Jako teško je naći klub u kojem bi se osjećao slobodnim da funkcioniram i odlučujem onako kako bi to trebalo – priča stariji Halilović na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Upućen je i sa stanjem u bh. fudbalu. Kako i ne bi – srednji sin Dino je doskoro igrao veoma dobro za Velež, a najmlađi Damir se danas bori za minutažu u mostarskom klubu.

– Prije nisam toliko pratio, ali sada moram (smijeh). Jako sam zadovoljan kako je Dino funkcionirao u Veležu, pokazao se u dobrom svijetlu, cijenili su ga, ali je odlučio otići iz razloga što je želio otići u inostranstvo da bolje finansijski prođe. Karijera ne traje dugo… O Veležu kao Veležu ne treba trošiti riječi. Ima puno prostora da još napreduju i da se vrate na one stare staze slave. Po tradiciji Velež mora biti u samom vrhu.

Svojevremeno je Sejad pod selektorskom palicom Fuada Muzurovića zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i upisao 15 nastupa. Nije Ćiri Blaževiću, prisjeća se, bilo svejedno kada je rekao da više neće nositi dres Hrvatske i da ga srce vuče kući, u domovinu…

– Za Hrvatsku sam debitovao kada mi nismo ni imali reprezentaciju. Ćiro me je želio s obzirom da sam u Hrvatskoj od 18. godine, pristao sam, to mi je druga zemlja i bilo je lijepo biti u klubu takvih igrača poput Bobana, Šukura, Bokšića, Štimca, Jarnija… Ali, kada je Bosna i Hercegovina formirala svoju selekciju, osjećao sam da tu trebam ići i moram priznati da Ćiri nije bilo svejedno i da je tad zahladnio naš odnos. On je vjerovao da sam ja taj uz Bobana, Asanovića i Prosinečkog i da od njih trojice – jedan neće uvijek biti na raspolaganju… Neko će reći da me moja odluka i koštala u sportskom dijelu, Hrvatska je igrala velika takmičenja, ali nije mi žao.

ŠTA JE MOGLO BITI – I NIJE

Generacija koju je tada dočekao – Barbarez, Salihamidžić, Konjić, Baljić, Hibić – bila je po njegovim riječima najjača koju je BiH imala. I danas je u kontaktu sa nekolicinom, najviše s Bolićem i Repuhom.

– Bio je to tek početak, profesionalizam nije bio na visokom nivou, ali bilo je dobro okruženje. Na čelu reprezentacije je bio vrhunski čovjek Muzurović koji je po meni bio pomalo i preblag, ponekad se to koristilo… Nikad više u historiji nećemo imati takvih igrača. Zamislite, Baljić je bio u Realu, Salihamidžić u Bayernu, pa Kodro u Barceloni, Hibić u Atleticu… Da ne nabrajam dalje. Bolje od boljeg. Mogli smo puno više napraviti. Poseban utisak na mene je ostavio Brazzo – nevjerovatna je bila njegova energija i samopouzdanje koje je imao. Mnogi će reći da je u glavi bio Nijemac, možda mu je i smetala ta naša “opuštenost”, možda je bio i u pravu. Sa takvim imenima je trebalo više discipline i siguran sam da bi se više napravilo.

Koliko žali što veći uspjeh nije napravio sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine, toliko žali i što devedesetih nije potpisao ugovor sa Juventusom. Silno su ga željeli Bianconeri nakon sjajnih partija u sadašnjem Dinamu.

– Kao nekom ko je rano došao u Hrvatsku najveća želja je bila zaigrati za Dinamo. Imao sam tu sreću, bili smo prvaci, osvojili kup…, a kasnije me je voz karijere vodio i u Španiju, Izrael, Tursku i Sloveniju. Svugdje je lijepo bilo, ali ako bih morao reći da li žalim za nečim – onda je to neodlazak u Juventus koji me je želio poslije te prve sezone u Dinamu. Oni su i tad bili vrh vrhova. Ćiro je tada tražio za mene više novca nego što je Juventus nudio, nadao se da će popustiti, no oni su se odlučili onda za sadašnjeg selektora Francuske Didiera Deschampsa. Eto, za tim žalim.

ALENOVA KARIJERA – POTENCIJAL I REALNOST

Priču smo potom usmjerili na njegovog sina Alena, nekoć najvećeg evropskog talenta, koji je već sa 16 godina otišao u Barcelonu.

– Danas sam siguran da bi bilo puno bolje da je bio strpljiviji u Barceloni. Prvo je nakon utakmica u B timu otišao na posudbu u Sporting Gijon u kojem je igrao i najbolji seniorski fudbal, imao u nogama 37 utakmica, zabio je nekoliko golova, asistirao… Htjeli su nakon toga u Barceloni ponovo da ga posude s obzirom da su u kadru imali Neymara, Messija, Suareza…, a baš tada smatram da smo trebali ostati a ne raskidati ugovor. Ko zna, možda je i Alena u jednom trenutku ponijelo to što je bio i treći dribler lige, želio je po svaku cijenu nakon igara u Sportingu da se dokaže i u Barceloni. Imao je on tada i drugih ponuda iz Španije. Najkonkretnije su bile Seville i Valencije, skoro 90 posto je bilo riješeno, ali na kraju je palo u vodu. I to je u neku ruku dovelo do nervoze i na koncu odlaska u Njemačku koji se nije pokazao najboljim.

Nakon Barcelone uslijedile su brojne epizode: Hamburger SV, Las Palmas, Heerenveen, Standard, Milan, Birmingham i Reading, sve dok se u ljeto 2023. konačno nije skrasio u Nizozemskoj. U Fortuni Sittard napokon je pronašao ono što mu je najviše nedostajalo – kontinuitet.

– Malo ljudi ima predstavu koliko je ta nizozemska liga teška, ali Alen se dobro uklopio i dvije godine tu igra vrlo dobro.  Pred njim je još pet-šest godina karijere i nadam se da će još doći do izražaja. Mnogo toga je prošao na svom fudbalskom putu. Ogroman je imao pritisak na svojim leđima, počevši od tih dana u Dinamu, onda transfer u Barcelonu… Nije to tako jednostavno. Sada kada vratimo film, brojne stvari se nisu poklopile, ali treba uzeti i u obzir da on iza sebe ima skoro 100 utakmica u La Ligi, nije to malo, pa 70 u Eredivisiji… O tome neki mogu samo sanjati.

Dok su se klubovi nekada otimali za Halilovića, priče o reprezentacijama bile su uglavnom vođene u medijima – kaže Halilović i otkriva svoju stranu te priče.

– Nije bilo realno očekivati da Alen izabere Bosnu i Hercegovinu iz više razloga – U Hrvatskoj je rođen, igrao je od 15 godine za selekcije te zemlje i tako dalje, više su mediji pravili od toga neke priče. Sada nakon više od deset godina mogu reći da nas niko iz Bosne i Hercegovine zvanično nije ni pitao za tu opciju. Ne kažem da bi onda drugačije postupio, ali od svih koji su tu nešto pričali, jedini je Igor Štimac mene nazvao, suprugu i Alena i rekao – mi računamo na njega, on je naša budućnost, ja ću ga kao selektor pozvati. Sve drugo je bilo preko novina. Sjećam se da je Bosna i Hercegovina igrala utakmicu u Ljubljani i da su bili signali iz Saveza kako bi voljeli da Alen dođe na kafu da popričaju, a on u tom periodu na pripremama s Dinamom. Je li to ozbiljno?, pita se Halilović na kraju razgovora. 

(Reprezentacija.ba)