INTERVJU/ Davao je sve za Želju, volio grad Sarajevo, sada se vratio: Igrao sam s Tadićem i Matićem – napravio bih više da sam bio bezobrazniji

U svijetu u kojem fudbaleri često govore naučenim frazama, Siniša Stevanović zvuči kao izuzetak. Rijetko promišljen, atipičan igrač koji ne razmišlja samo o idućem klubu ili bonusima u ugovoru, već i o suštini igre, o ljubavi navijača, o gradu u kojem diše dres.

Rođeni Beograđanin, ne krije da mu je Partizan prva ljubav – ona dječačka, isklesana između betonskih zgrada i crno-bijelih snova. Ali Željezničar… Željo je prava. Ljubav koja se nije samo desila, već se živjela. Gotovo 150 puta u plavom dresu, na vrelom travnjaku Grbavice, gdje su ga navijači brzo prepoznali – ne samo kao pouzdanog beka, već kao svoga.

Nakon što je proteklih sezona mir pronašao na crnogorskim terenima, vijest o njegovom povratku u Bosnu i Hercegovinu, ovoga puta u dres Slavije, ponovo je oživjela interes domaće javnosti. Povod je to za razgovor, ali i više od toga – prilika da zastanemo, zavirimo iza brojki i statistika. Na početku razgovora za Reprezentacija.ba ističe tradiciju Slavije i historiju koja je duža od 100 godina.  

– Već neko vrijeme sam imao kontakte s ljudima iz Slavije. Bila je to obostrana želja, pogotovo moja – da se vratim kući, porodici, jer nismo bili zajedno tokom mog putešestvija. Sada se sve poklopilo i s velikom ambicijom gledam na ovaj izazov. Želim napraviti nešto, kao i u svakom klubu gdje sam bio. Realno bi bilo da sezonu završimo među šest najboljih, a onda ćemo osluškivati planove Saveza oko moguće jedinstvene 2. lige. Kasnije – otom-potom, govori Stevanović.

Na bh. terene je zakoračio 2016. godine i brzo postao više od stranog pojačanja. Iako Beograđanin, savršeno se uklopio u sarajevsku fudbalsku sredinu, a prepoznali su ga i navijači. On vjeruje da ključ leži u jednostavnosti.

– Da budem iskren, do dolaska u Željezničar 2016. godine, nisam pratio bh. ligu. Nije mi bilo teško prilagoditi se – igrao sam u raznim sredinama, bukvalno iz krajnosti u krajnost. Najvažnije je da poštuješ neka načela, budeš normalan i nema zime. Naravno, tome su doprinijele i 143 utakmice u Željinom dresu. Nije to malo. A znaš i sam… pogotovo kad uklizaš ono bezveze samo da dobiješ aplauz – dodaje uz osmijeh.

U Sarajevu je, osim kluba, pronašao i onu drugu ljubav – onu životnu, koja ostaje i kad karijera prođe.

– Sarajevo je grad u kojem sam napravio podlogu za “drugi dio života”. Ima taj neki magnetizam koji te privuče i zadrži. Teško je to objasniti. Da nije bilo supruge Adne i u to vrijeme mog prvog sina, sigurno bih 2019. prihvatio poziv iz uzbekistanskog Pahtakora. Ko zna šta bi bilo poslije. Ovako, ostao sam. I nikad se nisam pokajao.

Godinu 2023. mogao je obilježiti povratak na Grbavicu, ali do njega nije došlo.

– Malo je falilo da se vratim u Želju, ali presudili su nefudbalski razlozi. Tu priču sam već ostavio iza sebe. Ako bih morao nekoga iz mog vremena u Željezničaru, onda je to Mister X faktor – Amar Osim. Svaki trener i igrač ima nešto svoje, ali Amar je bio poseban. Od saigrača najposebniji utisak na mene ostavio je Ivan Lendrić. Uvijek je negdje zujao, imao tu neku čudnu pozitivnu energiju.

Karijeru je gradio u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Pitali smo ga kako vidi razlike među ligama.

– Kvalitet fudbala je vrlo sličan, ali razlike su u ulaganjima. U Srbiji se ulaže ozbiljan novac, grade se stadioni. U BiH se tek počinje s tim procesom – hibridni tereni, bolje plate… U Crnoj Gori je tek ovo ljeto napravljen prvi hibridni teren, baš u Mornaru gdje sam igrao. Sve u svemu, vrlo slično, ali pristupi su različiti.

Kao talent Partizana, bio je standardni član mlade reprezentacije Srbije, rame uz rame s imenima kao što su Tadić, Sulejmani, Matić, Ljajić…

– Viđao sam ih samo na okupljanjima reprezentacije. Oni su tada već bili “formirani” i postojala je mala linija između nas. Da li sam mogao više? Jesam. Pogotovo da sam bio bezobrazniji i pametniji. Mene nikad nije vodio novac, više emocije. Vjerovatno sam zato napravio manje, ali sam dao sve što sam mogao. Mislim da mi je to, Bogu hvala, vraćeno na privatnom planu.

A šta nakon fudbala? Plan već postoji.

– Osnova je svakako B licenca, a želja mi je i UEFA fitness licenca. Teretana mi je postala stil života, van fudbala. Ali otom-potom. Za sada, glava mi je u Slaviji. Veliki planovi su pred nama, a za ostalo ćemo lako – kaže u svom stilu za kraj razgovora.