Abdulah Ibraković više od dvije decenije živi i diše fudbal – kao trener, sportski direktor, analitičar i arhitekta sportskih projekata. Radio je u BiH, Austriji, Saudijskoj Arabiji i na Kosovu, a nedavno je okončao svoj “savjetnički” angažman u FK Sarajevo, čije prostorije je napustio uzdignute glave – s osvojenim Kupom BiH i najskupljim izlaznim transferom u historiji Premijer lige, onim mladog Nidala Čelika u francuski Lens.
Je li funkcionisalo na relaciji Ibraković – Mirvić, da li je riječ o razlici u viziji ili nečem trećem, razlozi za njegov odlazak s Koševa ostali su u zoni profesionalne diskrecije. O tome nije želio govoriti. Ono o čemu jeste, i to bez zadrške, jeste stanje u bh. fudbalu – koje opisuje kao “ambijent bez sistema rada u klubovima u strateškom cilju i razvoju mladih igrača”.
Ono što je vidio tokom svoje posljednje epizode u bh. fudbalu u razgovoru za Reprezentacija.ba opisuje kao iznenađujuće – ne zato što mu je to novo, već zato što neke stvari, uprkos vremenu i prilikama, uporno ostaju na istom mjestu. Ili još gore – nazaduju.
– Vjerovao sam da su ljudi shvatili gdje se bh. fudbal nalazi, ali ostao sam iznenađen i razočaran. U svega dva-tri kluba se radi ozbiljno, ostali funkcionišu po inerciji – sve izgleda kao deja vu. Umjesto da se jasno pozicioniramo kao zemlja koja proizvodi igrače za evropsko tržište, mi i dalje to zanemarujemo. Kao rezultat toga, mladi igrači nestaju – oslanjamo se na pretežno iste igrače godinama i na strance. Na sceni imamo N/FSBiH kao pokretača aktivnosti, počevši od smanjenja lige do poboljšanja terena, a u toj priči klubova skoro pa nigdje – kaže Ibraković.
PARADOKSI I KRIVCI
Dodaje da bi analiza aktuelnih premijerligaških i prvoligaških timova pokazala poražavajuće brojke – premalo igrača koji su stvarno prošli kroz domaći razvojni sistem.
– Svi kubure sa zaštićenim godištem, takozvanim U21 igračima, a u ozbiljnom evropskom fudbalu – u toj dobi igrač već igra standardno i nije mlad. Kod nas su to još “projekti”. To odmah pokazuje da sistem ne štima – kaže Ibraković i dodaje:
– Ne može uvijek biti kriv Vico Zeljković, a ti, naprimjer, nemaš nijednog fudbalera. Posušje izgubi od Zrinjskog iz razloga što nema igrača do 21 godine. Vidjeli ste evo i sad da smo ligu od deset klubova jedva popunili. Ušao je Rudar Prijedor iz Republike Srpske koji je bio treći, na drugoj strani si imao Stupčanicu bez uslova. Kao, igrali bi oni na Željinom ili Čelikovom stadionu, koja je svrha toga? Puno je paradoksa kod nas. Gledamo samo da drugog okrivimo, a niko se u klubovima ne pita šta da promijeni. Dovoljno je spomenuti omladinski pogon kluba kao što je Željezničar. Rasut je, na stranu sve, ali paradoks je da ih u omladinskim selekcijama pobjeđuje Igman iz Ilidže.
MILIONI POTROŠENI – REZULTATA NEMA
Pozdravlja odluku FS BiH da skrati ligu na 10 klubova i objedini entitetske lige kao mjeru unapređenja kvaliteta fudbala, ali postavlja suštinsko pitanje: imaju li klubovi kapacitet da odgovore na to? Ističe da je zadnjih godina kroz klubove potrošeno na desetine miliona (od opština, gradova, kantona, države…) od kojih nemamo ništa.
– Imamo juniorsku, kao razvojnu, ligu iz koje gotovo niko ne dolazi do prvog tima. Svuda isto. Generacije propadaju jer mladi dobijaju šansu samo tamo gdje nema novca da se plati neko iskusniji ili stranac. I to je tragedija znajući da imamo talenta i potencijala. Umjesto da ga brusimo svakodnevno, kod nas se još raspravlja treba li omladinac trenirati šest ili osam sati sedmično – dok Cristiano Ronaldo trenira više od toga dnevno. Onda se čudimo što zarađuje onoliko koliko zarađuje. Djecu treba zaljubiti u fudbal i posvetiti im se potpuno – ishrana, san, atletski treninzi, dodatni rad – sve podrediti razvoju igrača.
Ibraković često spominje konkretne primjere – Španiju kao trend, kao i države bliske nama veličinom Island, Dansku, Austriju koje su ulagale u ideju, ljude i viziju, a sada uživaju plodove.
– Dovoljno je pogledati Atletico, Sociedad, Bilbao…, mahom su igrači u tim klubovima ponikli u akademiji, čista obraza igraju i osvajaju trofeje. Pogledajte Island. Nisu veći od nas, nemaju više talenata, ali rade sve ono što mi ne radimo. Danska je isto napravila ogroman iskorak. Njihovi igrači su preplavili evropske lige. Naša struka u klubovima bi trebala razgovarati s tim ljudima, učiti, analizirati i to implementirati. Kod nas je još uvijek stragedija da izvozimo jeftino balvane u Sloveniju, a oni nama prodaju ormare. Tako i u fudbalu – umjesto da mi formiramo igrača, neko drugi ga prepozna, izbrusi i zaradi. Igrač je kao firma. Ne možeš ga stvoriti za sedam sati treninga sedmično i očekivati da ćeš ga prodati za pet, šest, sedam miliona. Ne ide, jednostavno.
Na pitanje ima li ipak pozitivnih primjera – ne dvoji:
– Nidal Čelik. To je svijetla tačka. Najveći transfer u historiji lige, ali to nije slučajno. On je donio mnogo toga individualno, klub ga je podržao, ali veliki posao su uradili ljudi koji su ga pozicionirali na tržištu. Tu posebno mislim na Uroša Jankovića, čovjeka koji je u karijeri stajao iza transfera igrača kao što su Sergej Milinković-Savić, Adam Marušić i drugi. Međutim, ono što mene brine jeste što mi u klubovima nemamo ni jednog ni dva takva potencijala – većinom se radi ad hoc, bez strateškog plana. Transfer se završi, novac se uloži – ali šta je sljedeći korak?
A među klubovima?
– Kad se govori o drugom produktu u fudbalu, to je sportski rezultat, a prošle sezone i ove godine Borac je napravio vrhunski rezultat. Historijski. Prije toga je i Zrinjski napravio dobar posao. To govori da imamo vjeru da se možemo nositi sa svim državama, ako govorimo o Konferencijskoj ili čak Evropskoj ligi. Mene raduje to što ima domaćih, mladih, trenera koji rade u ligi poput Maksimovića, Žižovića, Jankovića, Ivankovića, Jusufbegovića… To su momci koji trebaju da dobijaju šansu, ima tu još jedna plejada trenera koji trebaju šansu. S njima možemo puno više, ali i u njih treba ulagati – slati ih na usavršavanja, specijalizacije…
AUSTRIJSKI MODEL – RED, RAD I IDENTITET
Kao neko ko živi u Austriji i već godinama djeluje u tamošnjem fudbalu, jasno osjeća razliku.
– Austrija funkcioniše po germanskom sistemu. Sve je uređeno, precizno, svaki korak ima svoju svrhu. Njihova reprezentacija je među onima koje igraju možda najmoderniji fudbal u Evropi – zahvaljujući i filozofiji Ralfa Rangnicka. Model Salzburga i RB Leipziga pretočen je u nacionalni tim – agresija, vertikalna igra, intenzitet. Stvaraju pobjednički mentalitet kroz igru, a sve se to reflektuje i van terena – mediji, navijači, atmosfera. Stvoren je kolektivni pobjednički mentalitet i osjećaj pripadnosti i ponosa. To je ono što nama treba. To možemo samo igrom, ne pričom. Ćire nema više…
Epizoda u Sarajevu je za njega završena. Iako ne ulazi u detalje, jasno je da svoju priču vidi daleko od prosječnosti.
– Nema odmora, idemo dalje. Neke konkretne opcije već postoje – Saudijska Arabija, neki drugi međunarodni projekti, ali neću trčati ispred vremena. Ljudi kojima vjerujem vode te razgovore i vjerujem da će uskoro biti konkretnih vijesti, kaže Ibraković i poručuje za kraj – nije sramota raditi.
Ibraković ne traži alibi, ne pakuje realnost u celofan. Govori jasno i otvoreno. Kao neko ko je stvarno prošao uređene sisteme, zna kako fudbal može i mora izgledati. U tome se uostalom poklapa s riječima koje je nedavno javno izrekao i Emir Spahić, direktor reprezentacije BiH – još jedan čovjek s terena, a ne sa papira. I možda upravo zato, iz te gorčine progovara i nada – da će neko konačno ozbiljno poslušati.
