Igrao je za Fiorentinu i Herthu, ali malo ko zna da je prije nego što je zakoračio na velike evropske scene, skoro potpisao za Željezničar. Sead Zilić je kao tinejdžer iz Prijepolja oduševio sve na generalnoj probi pred utakmicu protiv Kilmarnocka, a priče o „malcu“ koji ima nešto posebno brzo su se proširile.

Da je utakmica bila zatvorena za javnost, vjerovatno bi na kraju i potpisao za Željezničar, ali sudbina je htjela drugačije. Među publikom se našao agent iz Hrvatske koji mu je prišao s ponudom koja je u trenu promijenila sve. Onaj san o velikoj fudbalskoj karijeri, koji je do jučer bio daleki cilj, odjednom je postao stvarnost. Samo dva dana kasnije potpisao je ugovor sa Fiorentinom, a već nakon nekoliko mjeseci našao se na treningu pored Batistute, Ruija Coste i drugih zvijezda jedne od najmoćnijih Fiorentina u istoriji.

Ipak, fudbal, baš kao i život, rijetko ide pravolinijski. Veliki talenat na kraju nije dobio priliku da zablista do kraja, a umjesto toga uslijedila su brojna putovanja, prelazi i nove stanice, koje su ga odvele daleko od snova koje je nosio u srcu.

Danas, gotovo trideset godina kasnije, Sead Zilić ne trči više za loptom, ali i dalje korača fudbalskim stazama — kao agent, vodi nove nade koje sanjaju veliku karijeru. Želi biti svijetla točka u poslu u kojem su agenti najčešće samo lovci na proviziju – reći će na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

– Početak u ovom poslu nije bio lak. Imao sam loša iskustva sa nekim ljudima iz našeg okruženja, ali znao sam da je poštenje jedini put. Radim prvenstveno na evropskim tržištima, naročito Italiji i Njemačkoj, jer tamo sam i igrao i stekao kontakte. U moje vrijeme bilo je manje agenata, ali mnogo ozbiljnijih. Danas je sve drugačije, tržište je prepuno neiskusnih ljudi koji žele brzo da zarade. Ja sam ovdje da ih usmjerim i pomognem da ne naprave iste greške koje sam ja pravio, iskreno priznaje Zilić.

Prisjeća se kako je kao mlad igrač imao podršku roditelja, ali i njihove strahove.

– Mene je u Fiorentinu odveo – otac. Postojao je tada jedan veliki agent koji je želio potpisati sa mnom ugovor, ali otac nije bio za to, znate kakvi su naši ljudi. Odjednom se u glavi pojavi stotinu strahova za dijete. Ispostavilo se da je to bila greška. Nisam iskoristio ni 40 posto potencijala koji sam imao. Je li to sudbina, jesam li ja krivac najveći…, suvišno je sad razbijati glavu s tim, to je sada prošlosti. Da sam bar imao agenta koji bi bio uz mene uvijek, naročito kada ne ide, ali… Eto, zbog tog žalim.

U mlađim kategorijama izdvajao se kao izuzetan talent — još drži rekord u Partizanu kao najmlađi strijelac sa 96 golova u kadetskoj ligi. Nije ni čudo što su ga i tada željeli brojni evropski klubovi.

– Nije bilo jednostavno otići iz razloga što su to bile devedesete, ratne, godine, potom bombardovanje u Srbiji… Na kraju sam kratko došao u Željezničar. Sjećam se prve utakmice pod vodstvom Envera Hadžiabdića, nisam imao ni 16 godina, a on me je ‘testirao’ u generalnoj probi pred evropsku utakmicu sa Kilmanrockom. Mislim da smo igrali protiv visočke Bosne. Svi su u meni vidjeli nešto posebno, trebao sam potpisati, vjerovatno i bih da na tribinama slučajno nije bio agent iz Hrvatske koji me je preporučio Fiorentini. Kroz dva dana ugovor će već bio na stolu.  

Iako je krenuo sjajno, uslijedili su problemi…

– Ma, to je bila jedna od najjačih Fiorentina. Prvo sam počeo trenirati sa kadetima, da bi me vrlo brzo kao 15-godišnjaka prebacili u Primaveru, a tu me je primijetio Trapatoni i samo tri mjeseca kasnije sam praktički trenirao zajedno sa imenima poput Batistute, Tolda, Rui Coste, Edmunda… Zamislite šta je to za mene bilo u tom periodu. Čak sam odigrao i jednu utakmicu protiv Perugije zamijenivši Abela Balba. Taj san se brzo srušio, nedugo nakon toga Fiorentina je bankrotirala i otišla u četvrtu ligu, ali mislio sam da ću ostati u Italiji jer me je Trapattoni predložio tadašnjem treneru Brescije. Bili su baš zagrijani. Ipak, tada je došao i poziv iz Herthe čiji čelnici su me gledali na utakmici mlade reprezentacije protiv Izraela na kojoj sam i dao gol. Otac je isto bio za to da idem u Berlin i poslušao sam ga.

Ni Hertha mu nije bila sretna. Odigrao je sasmo jednu zvaničnu utakmicu protiv Wolfsburga, a svjetla reflektora Serije A i Bundeslige ubrzo je zamijenio sa terenima Premijer lige. Umjesto za Željezničar potpisao je za Sarajevo.

– U to vrijeme u Herthi je naprimjer bio Josip Šimunić, imali smo dobar tim, ali nije se bilo lako prilagoditi. U Italiji sam počeo ‘konce hvatati’, savladao sam jezik, a onda odjednom opet ideš u drugu državu i sve ispočetka. Vidjevši da sam u drugom planu i da za mene tu sreće nema, gledao sam šta i kako je najbolje za moju karijeru, čak je i otac razgovarao sa tadašnjim predsjednikom Saveza Jusufom Pušinom i tražio savjet je li bolje da se vratim u Partizan ili Željezničar… On mu je na kraju predložio Sarajevo. Kontaktirao me je nedugo nakon toga Predrag Pašić, sjajan čovjek i veliki profesionalac, ali nisam znao da u tom periodu sa trenerom Musemićem nije bio na istoj talasnoj dužini. Od prvog dana Musemić nije računao na mene. Nisam imao sa njim nikakav odnos, odnosno bolje reći – on nije imao sa mnom.

Za mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine je upisao sedam nastupa, a to vrijeme opisuje možda i najljepšim u karijeri.

– Igrao sam od najmlađih uzrasta do U21 selekcija. To je bilo prelijepo vrijeme, pamtim svaku utakmicu, svako putovanje, sjajne momke s kojim sam dijelio svlačionicu u to vrijeme. Bila je to sjajna generacija. Posebno ću izdvojiti Alena Škoru koji je, kao i ja, mogao puno više napraviti.

Klince kao što je bio Alen Škoro danas je u Premijer ligi teško pronaći. Mnogi talenti, naročito oni prosječni iz naše zemlje, rijetko uspiju ostvariti transfere u najveće evropske klubove, dodaje on.

– Teško je iz Bosne i Hercegovine otići u veliki evropski klub. Najviše zbog pasoša, svaki klub ima određeni broj “stranaca” koje smije imati, a uzmite u obzir i da brojni igrači iz Brazila, Argentine…, također maštaju o tome da dođu u Evropu. Moraš biti baš, baš vanserijski talent. Onda je sve nevažno – zaključio je.

Seadov put nije bio bajka, ali je bogat iskustvom koje sada dijeli dalje. On nije samo bivši igrač, već čovjek koji danas pomaže novim generacijama da se ne izgube u vrtlogu fudbalskog sveta. Jer, kako kaže, nije važno samo imati talenat — važno je znati kako ga iskoristiti i kome vjerovati.

(Reprezentacija.ba)