Adnan Čustović, nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, danas se s punim pravom ubraja među naše najuspješnije trenere u inostranstvu. Sa 47 godina iza sebe već ima respektabilnu trenersku karijeru koja ga je vodila kroz nekoliko zemalja i različite fudbalske kulture. Belgija, Hrvatska, Kina – sve su to destinacije gdje je sticao znanje i iskustvo, a od januara ove godine svoju biografiju je dodatno obogatio angažmanom u Iranu.
U tekućoj sezoni bio je dio stručnog štaba Gol Gohara, kluba koji ne spada u red budžetski moćnih timova, ali je ipak uspio nadmašiti očekivanja i završiti sezonu na visokom petom mjestu – ispred nekoliko mnogo poznatijih imena iranskog fudbala.
Kako je završio u Iranu, šta ga je motivisalo da prihvati izazov u ovom egzotičnom fudbalskom ambijentu, samo su neke od tema o kojima je Čustović govorio za Reprezentacija.ba portal, a nije skrivao da je prošlog ljeta na stolu imao konkretnu ponudu matičnog kluba Veleža.
– Nakon epizode u Hajduku odlučio sam napraviti pauzu. Iskoristio sam to vrijeme za odmor, dodatno usavršavanje i strpljivo sam čekao pravu ponudu. Bilo je nekoliko opcija, raznih upita… I onda se iznenada otvorila prilika za Iran. Put me odveo tamo zahvaljujući jednom agentu koji je moj CV predstavio ljudima iz Gol Gohara. Pregledali su moj dosadašnji rad, prepoznali iskustvo koje donosim i odlučili da mi ukažu povjerenje. Za sada sam više nego zadovoljan, iskreno – priča Čustović za Reprezentacija.ba i nastavlja:
– U četvrtak smo odigrali posljednje kolo prvenstva i sezonu završili na petom mjestu, što je iznad svih očekivanja. Imali smo najbolju odbranu u ligi, što je sjajan pokazatelj timske discipline i rada. Da smo bili malo efikasniji u napadu, vjerujem da bismo završili još bolje. Osim toga, igrali smo i polufinale nacionalnog Kupa, tako da iza nas stoji vrlo uspješna sezona, posebno za klub koji ne spada u red “velikih” u Iranu.
Iranska Pro liga okuplja brojne kvalitetne timove, ali se već godinama ističe tzv. “velika četvorka” – Persepolis, Esteghlal, Sepahan i Tractor – klubovi s ogromnim budžetima, vojskom navijača i jasnim ambicijama da dominiraju kako na domaćoj, tako i na azijskoj sceni. Čustovićev klub dolazi iz Sirjana, grada na jugoistoku zemlje.
– Sirjan je manji grad, ali veoma miran i ugodan za život. Ljudi su ljubazni, a klub ima sve što je potrebno za ozbiljan rad – pristojan stadion, dobre trening uvjete, infrastrukturu koja zadovoljava standarde jedne prvoligaške ekipe. Ipak, ono što je zanimljivo u Iranu jeste to da su gotovo svi prvoligaši iz različitih gradova, ali se mnogo toga vrti oko Teherana. Tako i mi zbog čestih putovanja najviše vremena provodimo upravo tamo.
Čustoviću nije trebalo mnogo vremena da se prilagodi životu u Iranu. Iako je riječ o zemlji s drugačijom kulturom i običajima, sve je, kako kaže, proteklo mnogo lakše nego što bi se očekivalo.
– Iran je zaista zanimljiva zemlja, s bogatom historijom, snažnom tradicijom i duboko ukorijenjenim vrijednostima. Ljudi su nevjerovatno srdačni, ljubazni, uvijek spremni pomoći – u mnogo čemu me podsjećaju na naš mentalitet. Otvoreni su, topli i gostoljubivi, tako da se ovdje stvarno osjećam ugodno. Drago mi je što sam dobio priliku da ne samo radim u njihovom fudbalu, već i da upoznam njihovu kulturu, način života i svakodnevicu. Takva iskustva čovjeka obogate i profesionalno i privatno – iskreno govori Čustović.
Zajedno s Ivanom Lekom je radio u Kini, Belgiji i Hrvatskoj, stičući vrijedno iskustvo u različitim ligama i kulturama, a govoreći o tom periodu posebno se sjeća svog angažmana u Hajduku. U Splitu je doživio pravi „fudbalski fanatizam“ koji je, u određenom smislu, usporedio s atmosferom koja vlada u Napulju i Marseilleu.
– Mogu biti sretan što sam tokom svoje trenerske karijere imao priliku proći kroz mnoge faze i iskustva. Koliko je važno raditi na sebi i stalno se usavršavati, toliko je bitno i imati dozu sreće. Ja sam odmah nakon završetka karijere uskočio u ‘trenerske cipele’ započinjući kao pomoćnik u Kortrijku. Tamo sam sa Yvesom Vanderhaegheom obavio odličan posao, plasirali smo se u play-off, a kasnije s Oostendeom igrali evropske utakmice protiv Marseillea. Ne smijem zaboraviti ni fantastično iskustvo u Kini, ali ono što sam doživio u Hajduku… to je stvarno nešto posebno. Takvi navijači, ta strast… To se mora doživjeti. I dan-danas pratim njihove rezultate s velikim interesovanjem.
Malo je nedostajalo da se kao trener okuša i u Bosni i Hercegovini. U prošlosti je bio često povezivan sa Sarajevom, ali te su priče bile samo spekulacije. Ona vezana za Velež bila je mnogo ozbiljnija, što i sam Čustović potvrđuje.
– Bilo je nekih razgovora o dolasku u Velež, to je tačno, ali… Očito su kod nas draži strani treneri. Možda sam bio preskup za njih, ne znam. Kada pogledam koliko se od tada trenera promijenilo, ponekad se zapitam zašto sam bio preskup – iskreno će.
Na kraju razgovora, nezaobilazna tema bila je reprezentacija Bosne i Hercegovine. Čustović je već bio dio stručnog štaba tokom mandata Dušana Bajevića, a iako su se u javnosti bile priče i o mogućoj saradnji sa Sergejom Barbarezom, on je to demantovao još ranije.
– Nije bilo konkretne ponude da budem dio aktuelnog stručnog štaba, ali kao Mostarac i bivši reprezentativac, Barbarezu želim svu sreću. Pratim sve – vidimo da se gradi nova reprezentacija, optimističan sam, vjerujem da Sergej može to dobro posložiti. Našem narodu malo treba da se ponovo zapali fudbalska euforija. Dovoljno je samo sjetiti se emocija iz 2014. kada smo izborili plasman na Mundijal u Brazil. Daj Bože da se to ponovo desi – kaže Čustović.
Do tada, Adnan nastavlja tiho, ali uporno graditi svoju trenersku priču – na međunarodnim terenima, daleko od domaće javnosti, ali s jasnom vizijom. Iskustvo, znanje i strpljenje njegovi su aduti, a jednog dana – ako okolnosti budu prave – nada se da će među kandidatima za selektora BiH biti i njegovo ime. Voditi svoju zemlju za njega to nije samo profesionalni izazov već san.
(Reprezentacija.ba)
