Sarajevo je nekada bilo sinonim za zimski sport. Grad koji je imao sve potencijale da postane centar zimskih sportova u regiji, danas ima tek sjećanja na Olimpijske igre koje su tu održane 1984. godine, odnosno razrušene skakaonice i devastirane bob-staze na Trebeviću.
Počeci Mirze Nikolajeva vezani su upravo za tu, devastiranu, stazu. Već nakon prvog spuštanja zavolio je sankanje i znao je da je to ono što će postati njegov životni poziv. Iako će za svoj sport reći kako je skup i nedovoljno prepoznat, najbolji sankaš u našoj zemlji ne posutaje, štaviše to ga ne sprečava da nađe načine da trenira i Bosnu i Hercegovinu prezentuje u najboljem svjetlu.
A sve je krenulo sasvim spontano, priča u razgovoru za Reprezentacija.ba portal otkrivši da se najprije bavio sa plivanjem.
– Bit ću iskren i reći da uopće nisam znao da sankanje kao sport postoji, niti da imamo takvu stazu na Trebeviću. Prvi susret sa ovim sportom bio je sasvim slučajan, prije toga sam sedam godina bavio se plivanjem, ali odmah nakon prvog spuštanja privukli su me brzina i adrenalin koji ovaj sport pruža. Tada sam to doživljavao kao unaprijeđenu verziju običnog sankanja, što mi se pravo svidjelo jer sam i kao dijete najviše volio ludovati i uživati na sankama, kaže Nikolajev.
Kako kočiš? Pitanje je koje prijatelji često postavljaju Mirzi znajući kako se na stazi može postići brzina i do 140 km/h. Određena doza straha kod Nikolajeva više skoro da i ne postoji.
– U početku sankanje nije toliko opasno u smislu da bi neko mogao zadobiti teže povrede, jer su brzine manje, kao i G sile. Što se više penjete, postaje brže i opasnije, ali za to je potrebno vrijeme i puno treninga. Na ledu je, po meni, opasnije jer postoji veća vjerovatnoća za prevrtanje, a brzine su znatno veće u odnosu na spuštanje na betonu. Iako ne izgleda tako, spuštanje po ljetnoj stazi je zapravo sigurnije u odnosu na led – manje su šanse za povredama, ali naravno, uvijek se mora ići s oprezom, punom koncentracijom i bez opuštanja. A što se tiče kočenja, svaka staza nakon cilja ide uzbrdo, što olakšava zaustavljanje.
Ovaj olimpijski sport približio nam je još malo.
– Za jedan nastup na utrci potrebno je stotine vožnji prije same utrke, kako bi se tijelo naviklo na stazu, na brzinu, G sile i da u jednom momentu više ne razmišljaš šta trebaš raditi, nego to postaje automatizam. Brzina je ključni faktor za što bolji rezultat, ali najvažnija je prosječna brzina od starta do cilja, dok je “top speed” više za pokazivanje. Cilj je da se na startu što eksplozivnije odgurneš kako bi imao što veću brzinu u gornjem dijelu staze, jer se tu najviše vremena gubi zbog manjeg ubrzanja.
Kada se tek počeo baviti sa sankanjem suočavao se i sa brojnim komentarima na koje se danas samo nasmiješi. Imao je svoj cilj i nije odustajao.
– Na početku mog treniranja reakcije ljudi bile su razne – od “ma kakve sanke, to nije sport”, do “vi samo legnete i ništa ne radite”, a meni najdraže pitanje je bilo: “aha, to je ono bob, jel’ de?” Sankanje kod nas u Bosni i Hercegovini je skoro nikako zastupljeno, ali mi iz Sankaškog saveza već godinama koristimo bob stazu na Trebeviću za treninge (koliko-toliko) i predstavljamo sport svima koji žele da probaju ili bi se možda bavili sankanjem.
U generalnom poretku najboljih na svijetu nalazi se na 33. mjestu. Od ukupno devet trka Svjetskog kupa odradio je pet, a plan u narednoj sezoni je voziti sve i osigurati normu za Milano 2026. godine. Iako je u sebe maksimalno siguran, sve će ovisiti od – novaca.
– Bez sredstava nećemo imati priliku putovati na utrke u Ameriku, što drastično smanjuje šanse za ispunjenje norme. Kada govorimo o financijama, troškovi se gomilaju kroz cijelu godinu. Trener to zna bolje od mene jer sam ja fokusiran na trening. Ali ono što znam jeste da nam za sezonu od oktobra do marta treba nešto više od 110.000 KM, i to samo za osnovne troškove – hranu, smještaj i spuštanja na stazi. U to nisu uračunate ljetne pripreme, teretana, fizioterapeut i ostalo.
Ni same sanke nije jednostavno nabaviti. Svoju opremu je usporedio sa onom koju koriste najbolji u sportu kojim se bavi.
– Sanke je veoma teško nabaviti jer ih, da tako kažem, moraš kupovati od konkurencije. Ne proizvode se masovno, već se prave tačno po mjeri svakog sportiste. Pogotovo kliznici, materijal za kliznike je veoma teško nabaviti jer niko ne želi sebi praviti konkurenciju. Cijena sanki se kreće od 2.000 pa sve do 40.000 eura, u zavisnosti od toga ko ih pravi. One najskuplje prave Nijemci, konkretno BMW, i zato su već godinama u samom vrhu. Što se tiče opreme (kombinezon, kaciga, rukavice, specijalna obuća), ona je standardizirana, tako da svi imamo sličnu opremu, a jedina razlika je u kvaliteti kombinezona. Sanke, s druge strane, nisu standardizirane – moje su dobre, ali daleko od vrha. Ako bih to morao slikovito objasniti – ja vozim Golf 3, a oni najbolji voze Golf 8.
Svojim najvećim uspjehom u karijeri smatra plasman na ZOI 2022. u Pekingu. Cilj mu je ostati u ovom sportu i nakon što završi svoju karijeru i nada se da će se do tada stvoriti uvjeti na Trebeviću za mlađe generacije.
– Nešto se pokrenulo po tom pitanju, ali više o tome bi mogao reći moj trener, koji je i u komisiji za obnovu bob-staze. Ako se to desi, volio bih ostati u ovom sportu i raditi na njegovoj popularizaciji, jer mislim da je sankanje uzbudljivo, specifično i jedinstveno – budi onu dječiju radost i uspomene kod svih koji su ga probali. Djeca koja su se spustila uvijek kažu: “Hoću još! Može li još jedna?”, rekao je na kraju Nikolajev.
(Reprezentacija.ba)
