Da je u svakom smislu poseban saigrači su se uvjerili čim je došao u Željezničar. Jedne prilike Mirko Radovanović je ispričao kako bi do 12 sati rijetko s kim razgovarao, na svako pitanje bi obično šutio i prstima vrtio bradu, a kasnije bi objašnjavao da je to vrijeme kada se skoncentriše na nešto drugo. Bioenergija mu je bila opsesija u toj mjeri da ni treneru Amaru Osimu nije bilo svejedno kada bi okupio igrače i uvjeravao ih da “ima nešto” u tome.
Radi se o bivšem mladom reprezentativcu Nedžadu Serdareviću kojeg osobito pamte oni zagriženiji ljubitelji Premijer lige, naročito po igrama u dresu Veleža, ali je ostala upamćena upravo i epizoda u Željezničaru sa kojim je u sezoni 2009/2010. podigao i šampionski pehar. Bio je vezni igrač kakvih je u njegovo vrijeme bilo malo na ovdašnjim terenima i koji je, reći će svjedoci njegovog fudbalskog odrastanja, mogao daleko više…
– Svi smo mogli više, ali te najosjetljivije i najljepše godine uzeo je nesretni rat. To na čemu smo trenirali kasnije ne može se ni nazvati terenom, bila je to šljaka sa zemljom, tek najesen malo trava naraste. I pored svega toga imali smo voljni momenat, lopta nam je bila sve, bili smo željni te igre. Nekada imam osjećaj da danas djeca nisu svjesna šta sve imaju i šta im se nudi. Puno je lakše uspjeti. Mi smo prije morali čekati da izađe u prodaju Dnevni avaz da možemo vidjeti koju ćemo ocjenu dobiti, a danas sve je dostupno čim se utakmica završi, puno se lakše za tebe čuje – govori Nedžad Serdarević na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Troglav, Velež, Željezničar, Primorje, Sarajevo… Iako na Transfermarktu stoji da su to klubovi za koje je igrao, jedan je ustvari višak.
– Da, piše i da sam igrao za Sarajevo, ali ustvari samo sam bio blizu toga da dođem tamo. Sa tadašnjim predsjednikom Merdanovićem sam praktički bio sve dogovorio, davali su mi lijep novac, ali i tada potajno sam želio da se okušam u inostranstvu. I eto, odmah nakon toga, došao je poziv iz Primorja i tako sam završio u Sloveniji. Bilo je lijepo tamo, znate da su Slovenci baš pedantni, mada kasnije sam pao u drugi plan zbog pravila o broju stranaca.
Željezničar je već bio posebna priča, dodaje.
– Kakva je to generacija bila! Mešanović, Bajić, Mešić, Kerla, Bešlija…, bolje da ne nabrajam dalje jer ću zaboraviti nekoga. Da nije bilo povrede lože i kasnije problema sa bakterijom, vjerovatno bih upisao i više nastupa za Željezničar, ali na kraju moram biti sretan najviše zbog te titule i zbog svih tih ljudi koje sam upoznao u tom periodu. Mešanović mi je bio komšija, često smo i sijelili, bilo je tu brojnih anegdota. Malo sam i ja doprinio atmosferi sa svojim hercegovačkim humorom. Otkrit ću vam da je vladala i “nojada” na Grbavici (smijeh). Noj mi je bio opsesija, koliko zbog izgleda, toliko i zbog toga što glavu zabije pod zemlju i pobjegne od realnosti. Ostavio sam brojne crteže. I danas kada se čujem sa nekim od igrača iz tog perioda, prvo što kažemo jedan drugom je – gdje si, noju?
Amaru Osimu nije bilo svejedno kada je vidio da u svlačionici ima – bioenergičara.
– Pojedini kada Amara gledaju i njegov nastup, često će reći da se krevelji, ali samo oni koji su imali priliku da sarađuju s njim znaju kakav je ustvari stručnjak i čovjek. On je o svemu brinuo u Željezničaru, počevši od reflektora, svlačionica do samih igrača. Bio je baš pravi tim-menadžer i nikome ništa nije nedostajalo. Isto tako, po potrebi, znao je biti i oštar. Nije mu se svidjelo što sam saigračima “prodavao” bioenergiju. Često bih i okupio i izvodio nešto, poput hipnoza, da bi on u jednom momentu rekao – Mrva, dobro je, iscrpit ćeš mi svu energiju iz igrača da sutra neće moći hodati (smijeh). Bavio sam se s tim baš, nije to šuplja, ima nešto u tome.
Kasnije se ne našao i na brojnim portalima zbog imitacije Blaža Sliškovića.
– Ti ćeš mi nešto brko? Sjećate li se te scene na konferenciji za medije kada je poludio na jednog novinara, to je meni bilo toliko simpatično da sam poslije za svoju dušu napravio imitaciju i okačio na Instagram, a kasnije su to prenijeli brojni portali. Ma, hiljade pregleda je bilo, mnogi su me zvali i smijali se. I što je najvažnije Baka s kojim sam dobar nije mi ništa zamjerio, a njegova kćerka se smijala i rekla da sam ga skinuo dobro.
Ono što je propustio kao igrač Serdarević sada želi nadoknaditi kao trener. Karijeru gradi korak po korak. Danas je na čelu juniorske selekcije FK Velež.
– Već drugu godinu sam trener juniora Veleža, a prije toga sam nekoliko bio i sa pionirima. Ne mogu se žaliti, ide to dobro, imamo prilično dobre uvjete u vidu terena sa umjetnom travom, rada pod reflektorima, sad se ide ka tome da se napravi u sklopu stadiona i teretana… Bez ulaganja u infrastrukturu ne ide. Talenata je na ovom podneblju uvijek bilo, ima ih i sada, što je vidljivo i u reprezentativnim selekcijama. Nekolicina već dobija pozive u različite uzraste, to su momci na koje treba obratiti pažnju, ali i od kojih će također velikim dijelom ovisiti hoće li napraviti nešto. Bez rada talenat propada. Toga smo se nagledali.
Ističe i odličnu saradnju sa prvim čovjekom omladinskog pogona Vedranom Pelićem koji je došao na insistiranje sportskog direktora Adnana Mravca.
– Prije toga je Anel Karabeg također radio dobre stvari u omladinskom pogonu. Nekoliko igrača je promovirano u prvi tim, potpisani su važni ugovori…, a tamo gdje je on stao, nastavio je Pelić koji uz ljudske kvalitete pokazao i da iza sebe ima ogromno iskustvo koje je stekao radeći više od 10 godina u Belgiji na raznim funkcijama. Donio je novitete, od njega možemo naučiti i što je najvažnije, poštujemo se uzajamno. Mravca pamtim iz dana kada je bio u reprezentaciji. Nije mu lako, pogotovo kada dođeš sa strane na tako odgovornu funkciju, ali obavlja dobar posao i nadam se da će to pratiti i rezultati, podvukao je Serdarević na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
