Nekadašnji reprezentativac BiH Ermin Zec nedavno je napravio novi korak u svojoj karijeri. Na poziv navijača vratio se tamo gdje je sve i počelo, u bugojnsku Iskru čiji je danas predsjednik, a sa svojim iskustvom i ljudima koje je okupio oko sebe pokušat će u narednim godinama vratiti ovaj klub na fudbalsku mapu.
U bivšoj državi je Iskra bila stabilan drugoligaš, posebno se pamti uspjeh iz sezone 1984/1985. kada su Plavi osvojili Srednjoevropski kup i bili učesnici Kupa Maršala Tita, ali u međuvremenu klub je dotakao dno. To je bio i jedan od razloga zašto je klub promijenio i ime, objašnjava Zec na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
– Vratio sam se u Bugojno, predsjednik sam NK Iskra, ali kluba koji uz svoj naziv sada ima i godinu osnovanja iz razloga što smo morali krenuti od nule. Iako je u suštini to “nova” Iskra, za mene će to uvijek biti onaj isti klub, ovako nešto su prije nas uradili puno veći klubovi, vidim to kao ispravan potez i jedini logičan u situaciji u kakvoj smo bili. Okupio sam sve sposobne ljude oko sebe, tu su i bivši igrači poput Mehmeda Alispahića, Alvina Karadže…, tako da vjerujem da se pravi jedna zdrava priča. Počeli smo iz zadnjeg ranga – priča Zec.
Cilj Iskre je da se iz sezone u sezone penje stepenicu po stepenicu, odnosno da se vrati barem u 1. ligu Federacije, a kasnije možda i da zaigra elitu. Što da ne…
– U početku nisu bili svi za to da krenemo od nule. Bilo je komentara kako mi, kao, gasimo klub, ali svi u suštini znaju da je to Iskra i potpuno je nevažno stoji li pored 1946 ili nešto drugo. Bitno je da je zdravo okruženje, da se radi na infrastrukturi, da razvijamo djecu i pravimo igrače. Meni da su dali Iskru koja se takmiči u Premijer ligi, ne bih došao, jer sam svjestan da bi me kad-tad stigli dugovi kao što su Čelik, Željezničar… Ne može. Moraš imati plan i program da se riješiš dugova i da ulažeš u sve nabrojano.
Iza sebe Zec ima bogatu karijeru tokom koje je, osim u našoj zemlji, još nastupao u Hrvatskoj, Turskoj i Azerbejdžanu. Ipak, zaigrati za Željezničar je bio još san iz djetinstva.
– Žalim li za nečim? Kad čovjek sjedne i razmišlja, možda sam u nekom momentu mogao napraviti nešto drugačije što bi karijeru odvelo u drugačijem pravcu, ali sve su to pretpostavke. Šta bi bilo, kad bi bilo… Turska, Azerbejdžan, Hrvatska…, bilo je svugdje lijepo, a Željezničar je bio želja iz djetinstva i hvala Bogu uspio sam obući taj dres. Situacija nije bila najbolja kada sam došao, na to sve sam imao česte povrede i često bih slušao priče “da je meni do zezanja” Svako ko me poznaje, zna da sam davao 300 posto od sebe da pomognem i da mi novac uopšte nije bio bitan. Oni koji su igrali sa mnom, znaju kakve sam imao ugovore u inostranstvu, a kakav u Željezničaru. Tih priča uvijek ima i ne zamjerim nikome ništa.
Na Grbavicu je došao na poziv Amara Osima.
– Bilo mi je drago raditi sa njim, za mene je on veliki trener, gospodin. Žao mi je što je prema njemu nepravda učinjena, znam koliko je pomogao klubu i kad se podvuče crta, upravo je on najtrofejniji trener tog kluba.
Nije mogao ni zamišljati da će upravo na Grbavici dijeliti svlačionicu sa svojim mlađim bratom Asimom koji danas, prema Transfermarktu, igra za austrijskog niželigaša SCU Wallsee.
– Za mene je jedan od najvećih talenata koje sam vidio u životu, a vidio sam ih dosta. Svi kad završimo karijeru, razmišljamo šta je moglo biti drugačije, tako i on. Da je tad imao današnju pamet, drugačije bi, bio bi više posvećen fudbalu. Na svu tu njegovu “lijenost” igrao je u ozbiljnim bosanskohercegovačkim klubovima i pokazivao je sav svoj potencijal. No, da je mogao više, jeste.
Zec je odigrao i deset utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Prvi ga je pozvao Ćiro Blažević.
– U moje vrijeme su bila tri ozbiljna napadača kao što su Džeko, Muslimović i Ibišević. Bila je to reprezentacija sa puno većim imenima, igračima koji su igrali u ozbiljnim ligama i nije se bilo tako lako izboriti, ali čast je bilo biti dio svega toga i uvijek sam s radošću dolazio na svako okupljanje. Za taj dres se mora igrati sa srcem. Prvi me je pozvao Ćiro Blažević kada sam imao 20 godina. Sjećam se da sam debitirao u Sloveniji na – desnom beku. Ne sjećam se ko se povrijedio, samo da je selektor u tom momentu rekao – sine, ili ću ja na tu poziciju, ili ćeš ti (smijeh).
Nije tajna da je imao mogućnost i da zaigra u dresu Hrvatske. Bilo je to u periodu kada su Dinamo i Hajduk bili “ludi” za Bugojancem koji je u dresu Šibenika tresao protivničke mreže.
– Kada sam se pojavio u Šibeniku bio sam svima interesantan, igrao sam dobro, svi su me tražili. Od Hajduka i Dinama do klubova iz drugih evropskih liga. Bilo je interesa iz HNS-a da igram za hrvatsku mladu reprezentaciju, ali za mene je uvijek san i želja bio dres Bosne i Hercegovine.
Danas kada je u ulozi predsjednika Iskre trudi se na sve načine da motiviše mlade fudbalere da slijede njegov put.
– Kako sam u klubu, dosta vremena provodim razgovarajući sa trenerima i mladim igračima kojima otvoreno kažem kako nikada nije bilo lakše uspjeti, lakše da te neko vidi i slično. Prije je to bilo ništa. Moraš zabiti stotinu golova da neko čuje za tebe, a sad zabij sedam, već se priča o tebi. Ali, bez želje, odricanja i treninga ne ide. To non-stop ponavljam. Ne znam kako je u drugim sredinama, tu djecu od 15-16 godina sada ispravljamo, pokušavamo im usaditi drugačiji način razmišljanja, jer im dosad nije imao ko objasniti to. Činimo sve da ih usmjerimo na pravi put, imat će našu podršku i nadam se da jednog dana neko od njih uspjeti. Bio bih najsretniji, podvukao je Zec.
(Reprezentacija.ba)
