Ljubitelj navijača, ljudska gromada, čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u reprezentaciji Bosne i Hercegovine… Tako će novinari, saigrači i navijači reći za Vedada Ibiševića koji se sigurno ubraja među najomiljenije igrače svih vremena koji su igrali za naš državni tim.
Za domovinu je 40-godišnji Ibišević uvijek bio na raspolaganju. I sam je s porodicom prošao golgotu, iz rodne Vlasenice je samo s osnovnim stvarima preko Tuzle završio u Americi, a sve ostalo je historija. Zlatnim historijskim golom u Kaunasu je osigrao plasman reprezentaciji na Svjetsko prvenstvo u Brazilu i tamo bio strijelac gola na čuvenoj Marakani protiv Argentine.
Ibišević je jedan od onih koji ni kao igrač nije volio pretjerano istupati u medije, rijetko ili nikako ne daje intervjue ili čak kratke izjave, ali u susret Novoj godini u Berlinu je ekskluzivno govorio za Reprezentacija.ba portal i podijelio svoje impresije o novom poslu, životu u New Yorku, reprezentaciji…
Fudbalski put vas je nakon karijere odveo u New York. Danas ste jedan od trenera u stručnom štabu tamošnjeg Red Bullsa s kojim ste ostvarili veliki uspjeh u MLS-u. Kako je uopšte došlo do tog odlaska?
– U trenerske vode sam uplovio odmah nakon karijere. Počeo sam najprije u Herthi koja je u tom mom periodu promijenila pet trenera, a jedan od njih je bio i Sandro Schwarz s kojim sam kliknuo na prvu. Pitao me kasnije da li bi išao sa njim zajedno, ukoliko dobije interesantnu ponudu i, eto, došla je od Red Bulls New Yorka. Za mene je to bilo interesantno. Živio sam u Americi, poznajem i ligu, rekao sam sebi – zašto ne? Živjeti i upoznati New York bilo je svakako privlačno i za moju porodicu – kaže Vedad Ibišević za Reprezentacija.ba portal.
Ta metropola, puna energije i snova, nudi bezbroj doživljaja. Zar ne?
– Ma, dovoljno je samo reći New York. Svjetska metropola. Tu imaš doslovno sve što poželiš. Zbog obaveza i čestih putovanja nemam baš priliku da uživam potpuno, ali kada i uspijem uhvatiti vremena, lako se organizovati jer je plaža udaljena na sat vremena, blizu je i Manhattan… Sve je interesantno.
Koliko je uopšte fudbal popularan ‘preko bare’ pored, recimo, košarke i NFL-a? I kako biste opisali klub?
– Sigurno da fudbal nije najbitnija tema ovdje. I sami kažete da je puno bitnija košarka ili američki fudbal, imam dojam da je čak i hokej popularniji, tako da će sigurno trebati proći puno vremena da se izbori za taj neki veći status. Poznato je da je klub u sklopu Red Bullove grupacije i da je bratski povezan sa Leipzigom, Salzburgom, zatim onim u Brazilu… Specifičan je način na koji rade. Mi smo smješteni preko rijeke, u New Yerseyju, imamo sjajne uvjete i stadion koji otprilike posjećuje između 15 i 20 hiljada navijača. Manje-više tako je u cijeloj ligi osim kada dođe Messi. Onda se traži karta više.
U MLS-u je, još koji dan, Esmir Bajraktarević koji se pokazao kao otkrovljenje u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Do kraja mjeseca bi ga PSV trebao predstaviti kao svoje novo pojačanje.
– Vidjeli smo se jednom kratko prije nego što je zaigrao za reprezentaciju. On je odrastao u Americi, ima taj njihov način razmišljanja, a šansu koju je ovdje dobio je iskoristio na najbolji mogući način. Oko njega, bez obzira na sve, ne smijemo stvarati preveliku euforiju. Nema sumnje da je jedan od naših najtalentovanijih igrača, ali mlad je i treba paziti da ne stvorimo prevelik pritisak na njega, da on misli da mora sve sam i slično. U današnjem fudbalu su sve selekcije sastavljenje od jakog kolektiva. Svaki igrač koji donese ekstra kvalitet u ekipu, to je plus i bonus, moramo gledati da u tom smjeru pravimo sistem i tim koji će funkcionisati. Ne možemo ovisiti o jednom ili dvojici.
Da Ibišević ima ‘trenersku žicu’ nedavno je kazao i sam legendarni Safet Sušić. “Vedo na jednu, svi na drugu stranu” govorio je Pape o Ibiševiću kao igraču, a prije par godina je poručio da ga želi vidjeti i na mjestu selektora. Koliko se kao trener on vidi daleko?
– Svakako da mi je želja jednog dana biti glavni trener negdje, pokušati sve ono što sam učio od drugih trenera prenijeti na druge, ali isto tako sam svjestan da je to posao koji zahtjeva puno odricanja. A puno sam se toga odrekao u zadnjih 15 godina života da bih ispoštovao karijeru i sve ostalo. Vidjet ćemo u kakvom će sve ovo pravcu ići. To su odluke koje ću donositi u dogovoru sa svojim porodicom.
Je li tačno da ste odbili da budete jedan od pomoćnika Sergeja Barbareza u reprezentaciji?
– Bila je ideja i priča oko toga, ali u tom momentu meni nije odgovaralo to iz razloga što sam tek stigao u Ameriku i bilo je teško odjednom biti na dvije funkcije. Komplikovano bi bilo i zbog putovanja, gdje je New York, a gdje Bosna i Hercegovina… Postoji još dovoljno bivših fudbalera, dobrih stručnjaka koji su danas od pomoći Sergeju.
Kakav je Barbarez ostavio dojam na vas kao selektor?
– Svi su već godinama unazad bili za to da on dođe na mjesto selektora. Bivši je kapiten, vole ga navijači… Trebao nam je upravo sada neko ko će svojom aurom podignuti atmosferu, motivisati igrače i taj potez sa njim je svakako za svaku pohvaliti. Dobro, rezultati izostaju, ali bili smo svjesni da će oni biti u drugom planu s obzirom na protivnike koje smo imali. Važno je da ga igrači poštuju, da prate njegovu ideju… Jedina je, eto, mrlja taj poraz od Njemačke, 7:0 je nekako previsok rezultat.
Dobra stvar je i što je N/FSBiH dao Barbarezu ugovor četiri godine i potpunu slobodu, nešto što njegovi prethodnici nisu imali…
– Svakom treneru je potrebno vrijeme i strpljenje. Ništa ne može preko noći. To kako smo prije ‘trošili’ trenere nije nikako dobar način, posebno kako smo se odnosili prema velikim imenima kao što su Hadžibegić i Kodro.
Danas je puno novih imena u reprezentaciji. Sa Ivanom Šunjićem ste čak jedno vrijeme bili zajedno u Herthi
– Tad sam bio u stručnom štabu Herthe i šalio sam se sa njim da ću mu biti trener i u reprezentaciji (smijeh). Dobar je momak, jako zahvalan igrač… Treba zvati svakoga ko ima kvalitet i ko može pomoći reprezentaciji, ali da budem iskren, malo sam bio iznenađen što je odmah na debiju zaigrao od prve minute. Svim tim novim momcima treba vremena da se adaptiraju, da upoznaju nove igrače.
Kako danas gledate na reprezentaciju i fudbal u Bosni i Hercegovini?
– To su najbolji dani moje karijere, imao sam sreću da igram u toj izvrsnoj generaciji i da upoznam toliko dobrih ljudi s kojima sam i dan-danas u kontaktu. Ipak, kada je u pitanju generalno naš fudbal, stanje nije dobro i zato za posljedicu imamo to što imamo. Žao mi je što se slabo proizvode igrači, što ne radimo na tom, klubovi koji za sebe misle da su veliki ne daju dovoljno prostora mladima. Ne ulažemo dovoljno ni u infrastrukturu za njihov razvoj. Pogledajte sad reprezentaciju, mahom su svi igrači rođeni i odrasli vani, nismo ih mi proizveli već drugi. Hvala Bogu pa ih i imamo. Za napredak fudbala jedne države mora se puno, puno više davati pažnje mladima.
Šta vas još boli?
– To što je politika u svim porama društva, u sve se umiješala, to mi najviše smeta. Sve je više ljudi koji nemaju veze sa sportom u raznim savezima, počevši od opštinskog do državnog, a upravo na tim funkcijama trebamo imati najviše ljudi iz sporta. Sve dok ne shvatimo da sve što radimo, stvaramo ustvari svojoj djeci, biće jako teško.
U fudbalu je vaš sin Ismail. Svjedoci njegovog fudbalskog reći će kako ima brzinu, pas, lucidnost, stvari koje se teško mogu naći među njegovim vršnjacima.
– Haha, šta sad reći, a biti objektivan. Trenira u Red Bullsu, u njihovoj je selekciji do 14 godina i tu manje više svi imaju određen potencijal. Ko će uspjeti na kraju ovisi od toga ko će imati najveću volju želju. Sve je do njega. Ja sam mu rekao da ga nikada neću odbiti kada bude želio da ga vodim na trening ili ako treba da igramo gdje vani, ali inicijativa mora krenuti od njega. Motivisan je da me nadmaši. Daj Bože – za kraj je rekao Vedad Ibišević.
(Reprezentacija.ba)
